Kufr u taguta je šart za vjerovanje u Jedinog Allaha

Dokaz su riječi Uzvišenog:

فَمَنْ يَكْفُرْ بِالطَّاغُوتِ وَيُؤْمِن بِاللّهِ فَقَدِ اسْتَمْسَكَ بِالْعُرْوَةِ الْوُثْقَىَ لاَ انفِصَامَ لَهَا وَاللّهُ سَمِيعٌ عَلِيمٌ

“Onaj ko ne vjeruje u taguta, a vjeruje u Allaha - drži se za najčvršću vezu, koja se neće prekinuti. - A Allah sve čuje i zna." (El-Bekara, 256)
U pogledu ovog ajeta Kurtubi kaže: "Ovo je potvrda s šartom. Tagut je ženski rod od glagola taga-jatga što bi jezički značilo preći granicu. Njegove riječi "drži se za najčvršću vezu, koja se neće prekinuti" su odgovor na šart. Mudžahid kaže riječ "urve”-veza znači iman. Suddi kaže: "To se odnosi na islam". Ibn Abbas, Seid b. Džubejr i Dahhak kažu: "Misli se na la ilahe illallah." Sva ova tumačenja svode se na jedno značenje." Završen citat.

Begavi za riječi "Onaj ko ne vjeruje u taguta" kaže: "To jest ko ne vjeruje u šejtana. A prenosi se i drugo mišljenje da sve što se obožava mimo Allaha, dželle še'nuhu predstavlja taguta. A riječi "a vjeruje u Allaha - drži se za najčvršću vezu, koja se neće prekinuti." To jest, taj se prihvatio za čvrsto uže vjere. Ar izraz "lenfisame leha" znači koje se neće prekinuti." Završen citat.


Šenkiti u pogledu riječi Uzvišenog: "Mi smo svakom narodu poslali poslanika "Allaha obožavajte a klonite se taguta" kaže: "Neće koristiti obožavanje Allaha osim pod uslovom da se čovjek kloni obožavanja svega mimo Njega, kao što to Uzvišeni kaže: "Onaj ko ne vjeruje u taguta, a vjeruje u Allaha -drži se za najčvršću vezu, koja se neće prekinuti." i Njegove riječi: "Većina ovih ne vjeruje u Allaha, nego druge Njemu smatra ravnim." Kao i mnogi drugi ajeti u torn kontekstu." Završen citat.

U pogledu riječi Uzvišenog: "Onaj ko ne vjeruje u taguta, a vjeruje u Allaha" Ibn Kesir kaže: "To jest, ko ostavi lažna božanstva, kipove i sve ono u što poziva šejtan od ibadeta mimo Allaha te prihvati Allaha Jedinog i samo Njega bude obožavao i posvjedoči la ilahe illallah na takvog se odnose Njegove riječi "drži se za najčvršću vezu, koja se neće prekinuti." To jest, takav je zauzeo ispravan stav i takav ide pravim putem...
Mišljenje Faruka (Omera r.a.) da se tagut odnosi na šejtana je itekako jako, jer ono obuhvata svako zlo na kojem su bili predstavnici džahilijeta, od obožavanja idola, uzimanja njih za sudiju i pomagače...

Mudžahid kaže: "Njegove riječi" drži se za najčvršću vezu, koja se neće prekinuti." znače iman. Suddi kaže da je to islam. Seid b. Džubcjr i Dahhak kažu da se to odnosi na riječi la ilahe illallah. Sva ova mišljenja su tačna i među njima nema kontradiktornosti." Završen citat.

Imam Taberi kaže: "Ispravno mišljenje u pogledu taguta po meni je da je to sve što se uzdiže iznad Allaha da bi se zatim obožavlo mimo Njega, svejedno bilo to primjenom sile od njega (taguta) ili pokornošću ortih koji ga obožavaju, bez obzira da li je to šejtan, insan, kip ili nešto drugo. Tako da bi se ajet mogao ovako protumačiti: "Onaj ko zaniječe rububijjet svih božanstava mimo Allaha i uznevjeruje u njih (a povjeruje u Allaha) i iskreno posvjedoči da je Allah njegov Bog i Gospodar i onaj kojega obožava, taj se prihvatio za najčvršću vezu koja se neće prekinuti." Onaj ko trazi spas za sebe od Allahove kazne prihvatio se za nešto najjače i najčvršče. "A Allah sve Čuje i sve zna", to jest, čuje robovo priznanje i vjerovanje u Allahovu jednoću i nijekanje taguta, kao i odricanje od idola i lažnih božanstava i svega drugog što se obožava mimo Allaha, dželle še'nuhu. Zatim, Allah zna ono što je rob odlučio u svom srcu od iskrenog priznanja AUahove jednoće i gospodarstva, kao i odricanja od drugih božanstava, kipova i taguta. Zna i druge stvari koje svako stvorenje krije. Njemu ne promakne ničija tajna i nikakva stvar tako da će svakoga pitati na Sudnjem danu za ono što je govorio i krio u sebi, pa ako bude dobro onda je dobro a ako zlo onda je zlo." Završen citat.

Šejh Muhammed b. Abdulvehhab kaže: "Znaj da čovjek ne može postati vjernikom u Allaha dok ne zaniječe taguta. Dokaz tome su riječi Uzvišenog: "Onaj ko ne vjeruje u taguta, a vjeruje u Allaha - drži se za najčvršću vezu, koja se neće prekinuti." Riječ "rušd" koja se spominje malo prije ovog dijela ajeta označava vjeru s kojom je došao Muhammed, sallallahu alejhi ve selleme, a riječ "gaj"(zabluda) je vjera Ebu Džehla. A "urvetul-vuska"-čvrsta veza je šehadet la ilahe illallah koji sadrži potvrdu i negaciju. Negira sve vrste ibadeta nekome mimo Allaha a potvrduje da svi ibedeti pripadaju samo Aliahu Jedinom, Koji nema sudruga." ( Medžmuatu tevhid, str 15. Darul-fikr) Završen citat.
Pogledaj, Allah ti se smilovao, zar ima ajet sa važnijim propisom od ovog i sa jačim i važnijim značenjem? Prihvatanje za najčvršću vezu, a to je po svim mufesirima islam, kao što to kaže Šenkiti, Kurtubi, Muhammed b. Abdulvehhab i drugi uslovljeno je kufrom u taguta na jednoj a imanom u Jedinog Allaha na drugoj strani. Opće je poznato da izostanak uslova-šarta za sobom povlači gubljenje onog što se njime uslovljava. Da bi nečiji islam bio validan, kod čovjeka se mora naći odricanje, nijekanje i kufr u sve ono što se obožava mimo Allaha. Te izražavanje Allahove jednoće kroz obožavanje Njega Jedinog, Koji nema sudruga. U protivnom dolazi do pucanja najčvršće veze u ruci onog koji se drži za nu. Jer su iman u Allaha i iman u taguta dvije oprečne stvari koje se nikako ne mogu spojiti kod čovjeka, niti je moguće da se obije izgube kod čovjeka. U srcu roba se ne može naći iman u Allaha i iman u taguta. Jer čim se jedno od to dvoje nađe, u srcu čovjeka, otjera ono drugo. Tako da će biti ili iman u Allaha ili iman u taguta, bez obzira o kojoj se vrsti taguta radi. Nemoguće je da se kaže za nekoga da pripada stranki Milostivog i stranki taguta ili da se kaže taj i taj je muvehhid i mušrik, kafir i mu'min. To je suština islama za koji nam je naređeno da ga dostavljamo ljudima i da sa njih (mušrika) bukvalno ne podižemo sablju dok ga ne private i po njemu ne počnu raditi. Onaj ko u to sumnja njegova krvi i imetak nisu zabranjeni.
Ostaje pitanje na koje želim da čitaoci daju odgovor, a to je slučaj čovjeka koji nije napustio idole i lažna božanstva ili robovanje tagutu ili je zadovoljan da tagut bude na vlasti i da im sudi po svojim propisima kako on hoće mimo Allahovih propisa i propisa Njegova Poslanika IS, da li je takav zanijekao taguta ili je vjernik u njega? Zatim da li se takav drži za najčvršće uže ili se ono prekinulo?

Mali širk

Čovjek koji umre sa ovim grijehom, bit će prepušten Allahovoj volji, po ispravnijem mišljenju islamskih učenjaka: ako htjedne, Svemogući Allah će mu oprostiti i uvesti ga u Džennet, a ako htjedne, kaznit će ga. U svakom slučaju, on će na kraju ući u Džennet, jer mali širk ne iziskuje vječan boravak u Vatri, ali iziskuje kaznu, pa je dužnost čuvati se toga poroka.
U ovu vrstu širka spada zaklinjanje nekim ili nečim mimo Allaha, dželle šanuhu. Ako se tom zakletvom namjerava veličanje onoga čime se zaklinje, to više nije mali, već veliki širk. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao:
((من حلف بغير الله، فقد كفر أو أشرك)).
“Ko se zakune nečim mimo Allaha, zanevjerovao je ili je počinio širk.”
Od malog širka je pretvaranje (rija). Upozoravajući na pretvaranje, Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, je kazao:
((أخوف ما أخاف عليكم الشرك الأصغر. فسُئِل عنه فقال: الرياء)).
“Za vas strahujem od maloga širka.” Neko ga upita šta je to, pa odgovori: “To je pretvaranje.”
Ako je mali širk bio opasan po ashabe, Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, drugove, koji su živjeli u vrijeme objave Kur’ana, logičnije je i objektivnije da bude opasniji po druge ljude, neznanije i slabije vjernike. Od širka može spasiti samo potpuna iskrenost prema Svemogućem Allahu i dosljedno slijeđenje Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.


Nakon što je imam Ibnul-Kajjim, Allah mu se smilovao, analizirao širk onih koji obožavaju Sunce, Mjesec, vatru i druge stvari, rekao je: “Širk u ibadetu je manji i lakši grijeh od ovoga širka, jer dolazi od onoga koji vjeruje da nema istinskog boga osim Allaha, dželle šanuhu, Gospodara svjetova, da niko osim Svevišnjeg ne može nanijeti štetu ni pribaviti korist, da niko osim Njega ne daje nafaku niti je uskraćuje. Ali, ipak mu se otme da svoje postupke prema ljudima ili ibadet ne posveti Svemogućem Allahu: ponekad uradi za sebe, ponekad za ovosvjetsku korist, ponekad za položaj, radi mjesta i ugleda kod ljudi. U njegovom trudu Allahu, dželle šanuhu, pripada dio, njegovim prohtjevima i strastima dio, šejtanu dio i ljudima dio. Većina ljudi je iskušana time. Kako i ne kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu kojega je zabilježio Ibn-Hibban u svome Sahihu za pretvaranje rekao:
((الشرك في هذه الأمة أخفى من دبيب النملة. قالوا: كيف ننجو منه يا رسول الله؟ قال: قل - اللهم إني أعوذ بك أن أشرك بك وأنا أعلم، وأستغفرك لما لا أعلم)).
‘Širk je u mome ummetu skriveniji od mravljega hoda.’ Neko upita: ‘Allahov Poslaniče, kako se spasiti toga?’ On odgovori: ‘Molite: Allahu, utičem se Tebi da Ti nekoga svjesno pridružim, a tražim oprosta od Tebe za ono što nesvjesno učinim!’ (Allahumme inni e’uzu bike en ušrike bike ve ene e’alem ve estagfiruke lima la e’alem.)
A svaki je vid pretvaranja širk:
﴿ قُلْ إِنَّمَا أَنَا بَشَرٌ مِّثْلُكُمْ يُوحَى إِلَيَّ أَنَّمَا إِلَهُكُمْ إِلَهٌ وَاحِدٌ فَمَن كَانَ يَرْجُو لِقَآء رَبِّهِ فَلْيَعْمَلْ عَمَلاً صَالِحًا وَلاَ يُشْرِكْ بِعِبَادَةِ رَبِّهِ أَحَدًا ﴾

“Reci: ‘Ja sam čovjek kao i vi, meni se objavljuje da je vaš Bog – jedan Bog. Ko žudi da od Gospodara svoga bude lijepo primljen neka čini dobra djela i neka, klanjajući se Gospodaru svome, ne smatra Njemu ravnim nikoga!’” (El-Kehf, 110)
Ajet znači sljedeće: On je Bog, Jedan, Jedini, onda ibadet činite samo Njemu, Jedinom, nikome više, odnosno, On je jedinstven u božanstvenosti, otuda se ibadet mora posvetiti samo Njemu. Dakle, kabul, primljeno djelo jeste ono u kojeme nema pretvaranja i koje je u skladu sa sunnetom.

Omer b. el-Hattab, između ostalih, učio je i sljedeću dovu:
(اللهم اجعل عملى كله صالحا، واجعله لوجهك خالصا، ولا تجعل لأحد فيه شيئا).
‘Allahu, učini da sva moja djela budu dobra, daj da budu urađena u ime Tvoga lica, i ne dopusti da iko u njima ima udjela!’

Pretvaranje uništava zasluženu nagradu za djelo, štaviše, čak iziskuje kaznu, ako se radi o obavezi. Ovo zato, jer takvo djelo nije primljeno kod Allaha, dželle šanuhu, i kao da nije ni izvršeno, kao da je urađeno nešto drugo, zbog čega slijedi kazna, tim prije jer obaveza nije ispunjena; Uzvišeni je Allah naredio posvećivanje ibadeta isključivo Njemu:

﴿ وَمَا أُمِرُوا إِلا لِيَعْبُدُوا اللَّهَ مُخْلِصِينَ لَهُ الدِّينَ حُنَفَاءَ... ﴾
‘A naređeno im je da se samo Allahu klanjaju, da Mu iskreno, kao pravi vjernici, vjeru ispovijedaju.’ (El-Bejjina, 5)

Još jedan dokaz da Svevišnji Allah neće primiti djelo pomješano sa pretvaranjem jeste sljedeći hadis-kudsi:
((أنا أغنى الشركاء عن الشرك، فمن عمل عملاً أشرك معي فيه غيري، فهو للذي أشرك، وأنا منه بريء)).
‘Ja sam neovisan od toga da Mi neko pridruži saučesnika, pa, ko uradi neko djelo u Moje i u ime nekog drugog, to djelo je posvećeno drugom, Ja s njim nemam ništa!’

Ova se vrsta širka dijeli na oprostivi i neoprostivi...”
Gornje je bio citat Ibnul-Kajjimovog govora, i iz njega zaključujemo da djelo urađeno u nečije a ne u Allahovo, dželle šanuhu, ime može imati sljedeće karakteristike.

Prva, čisto pretvaranje, želja za ovosvjetskim dobrobitima i obmana. Takav je slučaj sa licemjerima za koje Kur’an kaže:
﴿ وَإِذَا قَامُوا إِلَى الصَّلاةِ قَامُوا كُسَالَى يُرَاءُونَ النَّاسَ وَلا يَذْكُرُونَ اللَّهَ إِلا قَلِيلاً ﴾
“Kada ustaju da namaz obave, lijeno se dižu, i samo zato da bi se prikazali pred svijetom, a Allaha se samo malo sjećaju.” (En-Nisa, 142)
Musliman ne sumnja da je takvo djelo ništavno i da povlači Allahovu, dželle šanuhu, srdžbu.

Druga, iskrenost protkana primjesom pretvaranja, i tu moramo razlikovati dvije situacije:
a) da pretvaranje bude prisutno od početka
b) da se pojavi u toku njegove realizacije

Djelo je u prvoj situaciji ništavno, ne prima se, što se opet može dokazati hadisom kojega je zabilježio imam Muslim u svome Sahihu prekao Ebu-Hurejre, radijallahu anhu, gdje pripovijeda da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prenio sljedeći hadis-kudsi:
((أنا أغنى الشركاء عن الشرك، فمن عمل عملاً أشرك معي فيه غيري، تركته وشركه)).
“Ja sam neovisan od toga da Mi neko pridruži saučesnika, ko uradi djelo u Moje i u ime nekoga drugoga, ostavit ću ga i njegov širk.”
Druga je situacija da se pretvaranje pojavi u toku djela i ostane do kraja. S tim u vezi učenjaci imaju poprilično oprečne stavove: jedni tvrde da je bezvrijedno, a drugi kažu da, ako se prepusti pretvaranju, imat će nagradu za iskrenost, a kaznu za pretvaranje; ako se bude borio protiv pretvaranja i uspije ga odbiti, imat će udjela u ajetu:
﴿ وَأَمَّا مَنْ خَافَ مَقَامَ رَبِّهِ وَنَهَى النَّفْسَ عَنِ الْهَوَى • فَإِنَّ الْجَنَّةَ هِى الْمَأْوَى ﴾
“A onome koji je pred dostojanstvom Gospodara svoga strepio i dušu od prohtjeva uzdržao, Džennet će boravište biti sigurno.” (En-Naziat, 40-41)
Za primjer možemo uzeti čovjeka koji se bori na Allahovom putu između ostalog i za ratni plijen, u vezi s kojim islamski autoriteti imaju podijeljenja mišljenja.

Ibnul-Kajjim, Allah mu se smilovao, u djelu Ialamul-muvekkiin 2/163, s tim u vezi je rekao: “Takav liči na čovjeka koji klanja za nadoknadu: ako ona izostane, on će i dalje klanjati, dakle, klanja u ime Allaha, dželle šanuhu, i za nadoknadu, ali čovjek koji pođe na hadž da bi sa njega spala dužnost i da ga ljudi zovu hadžija, nema ništa od hadža, niti čovjek koji izdvaja zekat da se kaže kako je dobrodušan; njihova djela su ništavna.”

Ibn-Redžeb, Allah mu se smilovao, konstatuje: “Ako se čovjek bude borio za ratni plijen, neće imati potpunu nagradu za borbu, ali njegovo djelo neće biti poništeno.”
Na drugom mjestu kaže:
“Prethodno smo citirali hadise iz kojih se zaključuje da čovjek koji se bori u ime neke ovosvjetske koristi neće imati nagradu, ali treba znati da se ti hadisi odnose na čovjeka koji se bori samo u ime ovosvjetske koristi.”1
Na osnovu spomenutog, velika je razlika između borca radi spomena i ahiretske nagrade i borca radi plijena i ahiretske nagrade. Prvog tretira hadis kojega je zabilježio En-Nesai2 dobrim lancem prenosilaca preko Ebu-Umame, a gdje stoji da je neki čovjek došao Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i upitao:
((يا رسول الله! أرأيت رجلا غزا يلتمس الأجر والذكر؟ فقال النبي صلي الله عليه وسلم: (لا شيء له)، فأعادها عليه ثلاث مرا ت. يقول له رسول الله صلي الله عليه وسلم: (لا شيء له). ثم قال: ( إن الله لا يقبل من العمل إلا ما كان خالصا وابتغي به وجهه)).
“Allahov Poslaniče, šta misliš o čovjeku koji se bori radi ahiretske nagrade i spomena?!” Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovori: “Od borbe neće imati ništa.” Čovjek ponovi pitanje tri puta, a Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, je svaki put odgovarao: “Od borbe neće imati ništa”, pa je potom rekao: “Allah prima samo iskreno djelo urađeno radi Njegovog lica.”
Što se tiče čovjeka koji se bori za nagradu i ratni plijen, o njemu smo govorili, a Allah, dželle šanuhu, najbolje zna.
.

Tevhid je preduslov za činenje šefa'ata

Na ovo kategoričko značenje - da se neće spasiti vječnog boravka u vatri osim onaj ko izgovori dva šehadeta, prekine činjenje širka a prihvati tevhid vanjštinom i unutrinom - upućuje vjerodostojan hadis: "Svaki poslanik je imao dovu koja se ne odbija. Svaki poslanik je požurio sa svojom dovom a ja sam svoju ostavio za šefat mome ummetu na Sudnjem danu. Ona će, ako Bog da, obuhvatiti onoga ko umre od moga ummeta ne čineći Allahu širk." Bilježi ga Muslim.

Imam Nevevi kaže: "Što se tiče njegovih. riječi: "Ona će, ako Bog da, obuhvatiti onoga ko umre od moga ummeta ne čineći Allahu širk.", u njima je dokaz u korist sljedbenika istine da svaki onaj ko ne bude Allahu činio širk neće vječno ostati u vatri pa makar bio ustrajan u velikim grijesima. Ovo značenje i pojašnjenje je prenešeno na mnogim mjestima." (Sahih Muslim sa komentarom od Nevevija, 3/75) Završen citat.
Kažem: U torn kontekstu je i vjerodostojan hadis koji se bilježi u Muslimovom Sahihu, a koji glasi: "Sve dok Allah ne završi sa presudom medu robovima i htjedne da Svojom milošću izvede iz Vatre koga On hoće od stanovnika Vatre. Naredit će melekima da iz Vatre izvedu onoga ko nije Allahu činio širk, od onih kojima On htjedne da se smiluje, od onih koji su izgovarali la ilahe illallah, pa će ih u Vatri prepoznati po tragovima sedžde. Vatra će kod čovjeka sve spržiti osim tragova sedžde. Allah je vatri zabranio da jede tragove sedžde...""


Kažem: Da li je potrebno poslije navoda ovog hadisa navoditi druge predaje u pogledu stava da se neće spasiti vječnog boravka u Vatri, na ahiretu, onaj ko Allahu bude činio širk i ko ne izgovori dva šehadeta, te da niko ko je umro na tevhidu, srcem čvrsto vjerujući u to, neće vječno ostati u Vatri. Otuda se u drugom vjerodostojnom hadisu kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu prenosi: "Pa ću reći: 'O Gospodaru, u Vatri nije ostao niko osim onih koje je Kur'an zadržao. To jest, njima je obavezan vječni boravak. Ibn Ubejd u svom rivajetu kaže: "Katade je rekao: 'Obavezan je vječni boravak u Vatri.'" Tumačeći riječi: "Osim onih koje je Kur'an zadržao", imam Nevevi kaže: "To jest, osim onih koji će ostati vječno u vatri." Muslim je pojasnio da riječi "Njima je obavezan vječni boravak" predstavljaju Katadino tumačenje. To tumačenje je tačno a odnosi se na one o kojima je Kur'an obavjestio da će vječno ostati u Vatri, a to su nevjernici. U tom kontekstu Uzvišeni nas obavještava: "Allah neće oprostiti da mu se širk čini..." U ovome je dokaz za sljedbenike istine da neće niko vječno ostati u Vatri ko je umro na tevhidu, po tom pitanju postoji konsenzus selefa ovog ummeta. A Allah najbolje zna."1 Završen citat.

Na to upućuje i sljedeći hadis kojeg bilježi Muslim: "... jer u Džennet neće ući osim muslimanska duša(musliman)..." U drugom rivajetu se kaže: "A u Džennet neće ući osim muslimanska duša. Allahu moj ja sam dostavio, Allahu mo] Ti budi svjedok." Komentarišući prethodne riječi Nevevei kaže: "Ovo je jasan i nedvosmislen dokaz da onaj ko umre na kufru uopće neće ući u Džennet. Ovaj tekst je općenit po idžma'u muslimana." (Sahih Muslim sa komentarom od Nevevija, 3/58-59) Završen citat.

Ovo pravilo dostiže stepen tevatura, shodno šerijatskim tekstovima i onome što se u torn pogledu prenosi od uleme, a svodi se na to da se izgovor (šehadeta) povezuje sa znanjem te da to predstavlja šart za validnost Šehadeta i spasa od Vatre. To je prvi i najvažniji vadžib.

Ibn Tejmijje kaže: "Ebu Muhammed Abdullah b. Ahmed Hulejdi u komentaru knjige Vjerovanje ehli-sunneta (I’tikadi ehli-sunne) od Ebu Alija Husejna b. Ahmeda Taberija, a on je vjerovatno zatekao Ahmeda, u pogledu spoznaje Allaha kaže: 'To je prvi farz i musliman po tom pitanju ne smije dozvoliti da bude neznalica, u protivnom, neće mu koristiti pokornost, pa makar došao sa cjelokupnom pokornošću ovog svijeta, sve dok pri njemu ne bude spoznaje i bogobojaznosti. Jer, musliman kada pogleda u Allahova stvorenja, kao i razna čuda koja je stvorio, kao što su: smjena dana i noći, Sunce i Mjesec, razmišljanje o sebi, svom početku i kraju, sve mu to poveća spoznaju. U torn kontekstu Uzvišeni veli:
"Na Zemlji su dokazi za one koji čvrsto vjeruju, a i u vama samima - zar ne vidite?"
(Ez-Zarijat. 20 -21)

Iz ovih jasnih i nedvosmislenih poslaničkih tekstova, kao i govora selefa, možemo ukratko zaključiti sljedeće:
1. Znanje o značenju dva šehadeta je šart za njihovo primanje shodno riječima Poslanika salallahu alejhi ve sellem "Sve dok ne reknu", i riječima "Sve dok ne posvjedoče", i Njegovim riječima: "I dok ne zaniječe sve što se obozava mimo Allaha.", i riječi "Ko bude vjerovao u Jedinog Allaha", i riječi "Pa kada spoznaju Allaha" u hadisu Mu’aza r.a.

2. Mušrik ne poznaje Allaha niti Ga obožava jer širk briše svojstvo uluhijjeta Jedinom Allahu. Njegovo božanstvo je šejtan, a ne Allah, pa makar tvrdio suprotno.

3. Izgovor dva šehađeta bez ostavljanja širka njegovom vlasniku neće biti od koristi.

4. Izgovor je povezan sa znanjem i spoznajom, jedno bez drugog ne vrijedi.

5. Pokretanje i obustavljanje rata protiv mušrika je radi obožavanja Jedinog Allaha, da čvrsto prihvate tevhid i propise od Jedinog Allaha, Koji nema sudruga. Na ovo, pored Kur'ana i sunneta, upućuje i poimanje ove stvari od strane ashaba. A što se tiče šerijatskih tekstova, oni vanjštinom ukazuju da je cilj ratovanja protiv mušrika izražavanje Allahove jednoće kroz činjenje ibadeta.

Bilježi Buharija od Džubejra b. Hajeta da je rekao: "Omer je poslao ljude na sve strane svijeta da se bore protiv mušrika...Omer nas je podstakao na borbu i kao zapovjednika nam postavio Nu'mana b. Mukarrina. Kada smo se našli na naprijateljskoj teritoriji pred nas iziđe Kisrin vojskovođa sa četrdeset hiljada vojnika. Zatim dođe jedan prevodioc tražeći da neko sa njim razgovara. Mugire reče: "Pitaj šta god želiš?" Reče: "Ko ste vi i šta hoćete?" On mu reče: "Mi smo arapi, živjeli smo u velikoj nesreći i nedaćama. Sisali smo kožu i košpice i oblačili kostrijet i vunu. Obožavali smo kamenje i drveće. I dok smo bili u torn stanju Gospodar nebesa i Zemlje, neka je uzvišen i slavljen, nam posla Poslanika, jednog izmedu nas čijeg smo oca i majku poznavali. Pa nam je naš Poslanik-izaslanik našeg Gospodara, naredio da se borimo protiv vas sve dok ne budete obožavali Jedinog Allaha ili dok ne dadnete džizju..."! Završen citat.

Ovo je jasan tekst od velikog ashaba Mugire b. Šubeta među skupinom muslimana koji nisu negirali ove njegove riječi, što predstavlja prešutni iđžma'-konsenzus po torn pitanju. Ovo je dokaz koji se prenosi od prve generacija, radijallahu anhum. Ovo je najveći dokaz da je cilj borbe protiv mušrika izražavanje Allahove jednoće, kroz činjenje ibadeta sa jedne strane i napuštanje svega drugog što se obožava mimo Njega na drugoj strani, od idola, kipova, taguta i drugih lažnih božanstava.

Govor o Allahu bez znanja

Govor o Allahu bez znanja je osnova novotarija i širka

Ibn Kajjim kaže: "Što se tiče govora o Allahu bez znanja ne postoji veći grijeh među zabranjenim stvarima kod Allaha od toga. To je temelj širka i kufra. Od te osnove potiču novotarije i zablude. Svaka zabludjela novotarija u vjeri se temelji na govoru o Allahu bez znanja...

Osnova širka i kufra je govor o Allahu bez znanja. Mušrik misli da ga onaj koga je uzeo za božanstvo mimo Allaha približava Allahu i da će mu biti zagovornik kod Njega, te da će mu riješiti njegove potrebe posredovanjem kao što to čine posrednici kod ovosvjetskih vladara. Svaki mušrik o Allahu govori bez znanja a obratno ne važi. Tako u govor o Allahu bez znanja spada nijekanje i uvođenje novotarija u Allahovoj vjeri, što predstavlja općenitiji pojam od širka. Širk je samo jedna jedinka od onoga što se iznosi o Allahu bez znanja....

Svi grijesi novotara ulaze pod ovu kategoriju. Ne može se pokajati od tog dok se ne pokaje od novotarija. A kako će se pokajati od tog onaj koji ne zna da je to novotarija ili misli da je to što radi sunnet i još podstiče i druge poziva k tome. Takav ne može otkriti svoje grijehe, za koje mu je obavezna tevba od njih, osim proučavanjem i studiranjem sunneta, ali nikada nećeš naći novotare da to čine." Završen citat. (Medaridžus-salikin, 1/378.)

Bilježi Buharija u svom Sahihu od Ebu Hurejre da je čuo Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako kaže: "Zaista rob progovori riječ ne obraća pažnju na nju a zbog nje će biti bačen u vatru dalje nego što je do istoka,,."


Također se prenosi od Ebu Hurejre da je Poslanik , sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Zaista rob izgovori riječ s kojom je Allah zadovoljan, a na koju ne obraća pažnju, te mu Allah zbog nje poveća stepene. I zaista rob izgovori riječ koju Allah mrzi, ne obračajući na nju pažnju, zbog koje će biti bačen u Džehennem." Hafiz kaže: “arapski izraz u prethodnom hadisu "ma jetebejjenu ma fiha" znači da ne vodi računa o njenom značenju. To je riječ o kojoj ne razmišlja, a da razmisli o njenom značenju ne bi je izgovorio, osim u govoru i kontekstu iz kojeg proizilazi dobro...”

Šejh Izzuddin Abdusselam kaže: "To je riječ u kojoj njen vlasnik ne može razlučiti lijepo od ružnog. Otuda je čovjeku zabranjeno da govori ono što ne zna da li je lijepo ili ružno. Nevevi kaže: "Hadis postiče na čuvanje jezika zato onaj ko želi nešto reći treba dobro razmisliti o onom što želi reći prije nego to izgovori. Pa ako uvidi da je u tome korist neka ga izgovori u protivnom neka šuti" Riječi u hadisu "ne obraća na nju pažnju", u svim rivajetima spomenuta je sa harfom "kaf”. To jest, ne razmišlja o opasnosti njenog izgovaranja i o posljedicama, niti misli da za sobom povlači neku posljedicu. U tom kontekstu Uzvišeni kaže: "A vi ste to sitnicom smatrali, ali je ono Allahu krupno." Ovu predaju bilježi Malik i vlasnici Sunnena u hadisu Bilala b. Harisa Muzenija u sljedećem obliku: "Zaista neko od vas izgovori riječ s kojom je Allah zadovoljan, ne misleći da će dostići ono što će dostići, Allah mu zbog nje odredi Svoje zadovoljstvo do Sudnjeg dana." Tirmizi, Ibn Hiban i Hakim su predaju ocjenili vjerodostojnom. Isti hadis bilježi Tirmizi u lancu preko Muhammeda b. Ishaka da je rekao: "Pričao mi je Muhamed b. Ibrahim Temimi (ovaj hadis) u sljedećem. obliku: "...ne vidi u tome ništa lose pa će zbog nje padati (duboko) u vatru koliko iznosi sedamdeset godina."' Završen citat.

Iz onog što je prethodilo možemo zaključiti da je na čovjeku obaveza da analizira značenje riječi i posljedice koje za sobom povlači, te da se distancira od riječi za koje ne zna da li su lijepe i poželjne ili su ružne. Svi imamo pouku u čovjeku koji se mnogo trudio u činjenju ibadeta da bi na kraju izrekao riječ zbog koje je izgubio i dunjaluk i ahiret.

Autor knjige Ehadis kudsije kaže: "Bilježi Ebu Davud sa svojim senedom od Ebu Hurejre da je čuo Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme, da kaže: "U Beni Israilu su bila dva čovjeka, pobratima, jedan od njih dvojice je činio grijehe a drugi se trudio u činjenju ibadeta. Onaj što se trudio u ibadetu neprestano je gledao onog drugog u grijehu pa mu reče: "Prestani." Pa mu onaj reče: "Ostavi me tako ti mog Gospodara, zar si ti poslan da nad mnom bdiješ?" Onaj mu reče: "Tako mi Allaha, Allah ti neće oprostiti", ili "Allah, te neće uvesti u Džennet." Pa su usmrćeni i sastavljeni kod Gospodara svjetova. Allah reče onom koji se trudio u ibadetu: "Da li si me poznavao i da li si nad onim što je kod mene imao nadmoć. Onda reče onom grjesniku: "Idi i uđi u Džennet mojom milošću." A onom drugom reče: "Odvedite ga u vatru."

Osnova ovog hadisa se nalazi u Muslimovom Sahihu. Ebu Hurejre kaže: "Tako mi Allaha izgovorio je riječ kojom je upropastio i dunjaluk i ahiret." Komentator kaže: "Upropastio je dunjaluk pa su mu poništena dobra djela oko kojih se mnogo trudio, radi kufra u koji je upao." Otuda Allah, dželle še'nuhu, kaže: "Onaj ko zaniječe iman njegova djela će biti poništena..." Upropastio je ahiret tako da za svoja djela neće dobiti sevapa i nagrade. Zbog toga je zaslužio da mu se kaže: "Odvedite ga u vatru." Postoji mogućnost da se, kako kaže Nevevi, pod riječima "odvedite ga u vatru" misli na vječnost u vatri, ako je uradio djelo kufra pa makar to bilo samo srcem. A postoji mogućnost da se pod tim misli na njegovo kažnjavanje u vatri, onako kako se kažnjavaju vjernici grješnici kako bi se na taj način očistili od grijeha. Jer je dotični čovjek učinio veliki grijeh zbog toga što je izrekao, po njemu, siguran propis da Allah neće oprostiti onom grjesniku niti će ga uvesti u Džennet." Završen citat. (Fethul-bari, knjiga Rikak, 11/314-318)

Ovaj rob koje si mnogo trudio u ibadetu je volio dobro a mrzio zlo. Iz te mržnje prema zlu je i kritikovao dotičnog, tako da nije obraćao pažnju na odnos prema svom bratu. On je nastojao da istakne Allahovo pravo ali je izgovorio riječ za koj nije znao koliko uzrokuje Allahovu srdžbu a koja mu je uništila i dunjaluk i ahiret. Pitamo se da li nakon ovoga ima veće pouke i poruke?
Molim Uzvišenog Allaha, Gospodara uzvišenog Arša da mene i muslimane zaštiti od ružnih riječi i da nam svima podari lijep završetak. Amin.
.

Šartovi-uslovi Idžtihada

Hadis: “Kada sudija uloži trud i pogodi..."

Idžtihad biva u ograncima a ne u osnovama akideta, a pogotovu se ne odnosi na osnovni temelj vjere (tevhid). Također, idžtihad se odnosi na one ogranke Šerijata za koje ne postoji kategorički dokaz u Šerijatu. Tako npr. nije dozvoljeno baviti se idžtihadom u pogledu broja rekata, i oko njihove obaveze, niti u pogledu obaveze hadždža, posta, zabrane nemorala u pogledu kojih postoje kategorički šerijatski dokazi. Idžtihad se odnosi na mali dio Šerijata, a to su praktični ogranci u pogledu kojih nisu preneseni kategorički dokazi. Što se tiče mudžtehida on mora biti svestran u pogledu 'oruđa' idžtihada, a ako nije svestran onda je grješnik shodno riječima Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Tri su vrste kadija-sudija. Dvojica ce u vatru a jedam u Džennet." Pa je spomenuo da je jedan od one dvojice džahil koji je sudio bez znanja. Postoje dva uslova da bi mudžtehid koji pogriješi bio nagrađen
Prvi šart je da bude učen i svestran u pogledu 'oruđa' idžtihada. Šerijat džahilu uopće ne dozvoljava da se bavi idžtihadom.


Drugo. Da se bavi idžtihadom u praktičnim stvarima Šerijata, za koje ne postoje kategorički dokazi u Šerijatu. Šerijat je donio jasne propise u pogledu tevhida, koji je temelj vjere, osnova akideta, te u pogledu mnogih praktičnih ogranaka, kao što su farzovi i zabrana nemorala. U pogledu ovih stvari nema idžtihada, niti Šerijat dozvoljava mudžtehidu, koji je svestrano učen i posjeduje oruđe idžtihada, da se po tim pitanjima bavi idžtihadom, a šta onda reći za mudžtehida džahila po torn pitanju? Onaj ko upotrijebi idžtihad u osnovama vjere nema sumnje da je grješnik, kao što je grješnik onaj ko se bavi idžtihadom u stvarima koje je dozvolio Šerijat ali ne posjeduje oruđe idžtihada. Oko ovog postoji slaganje među selefom, a Kadi u tom kontekstu navodi idžma'.

Komentarišući hadis "Ako sudija uloži trud..." imam Nevevi kaže: “ Učenjaci kažu da su se muslimani složili da se ovaj hadis odnosi na sudiju alima koji je dostojan da izda presudu. Pa ako pogodi ima dvije nagrade: jednu za uloženi trud a drugu zbog ispravne presude. A ako pogriješi ima jednu nagradu, zbog uloženog truda. U hadisu je izbrisan dio a podrazumjeva: "Ako htjedne sudija i uloži trud". Kažu: "A ko nije kompetentan da iznosi presudu njemu nije dozvoljeno da presuđuje, pa ako i presudi on za to nema nagradu već je grješan. Njegova presuda se ne sprovodi bez obzira da li je potrefio istinu ili ne. Jer, ako je i pogodio to nije na osnovu šerijatskih propisa. Smatra se grješnikom u pogledu svih svojih propisa, bez obzira da li je potrefio istinu ili ne. Njegova se presuda u potpunosti odbija i ne toleriše se ništa od toga. Jer je došlo u hadisu koji se bilježi u Sunenima da su tri vrste kadija, dvojica će u vatru a jedan u Džennet... kadija koji sudi po neznanju će u vatru. Zatim je govorio o mes'eli: 'Da li se smatra da je svaki mudžtehid pogodio istinu ili je samo jedan pogodio pravu istinu po dotičnom pitanju', da bi rekao: "Ovo razilaženje se odnosi na idžtihad u ograncima vjere, a što se tice osnova tevhida, po tom pitanju je samo jedan u pravu i na tome je idžma'.1" Završen citat.

Komentarišući hadis autor Avnul-ma'buda kaze: "Kaže Hatabi: 'Mudžtehid koji pogrješi biva nagrađen za svoj trud u traženju istine. Jer njegov idžtihad predstavlja ibadet. Ne biva nagrađen zbog greške već mu samo zbog nje biva oprošten grijeh. Ovo se odnosi na onog ko u potpunosti posjeduje oruđe idžtihada, poznaje usule-temelje i poznaje vrste kijasa. A sto se tiče onog ko nije kompetentan da se bavi idžtihadom njegova greška nije opravdana već se bojimo da je zaradio grijeh i na njega se odnose riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: "Tri su vrste kadija, dva ce u vatru a jedan u Džennet." Ovo se odnosi na ogranke vjere, koji mogu imati više različitih opcija, mimo usula koji su temelji Šerijata i osnova propisa koji nemaju drugih opcija niti trpe neka prenesena ili druga značenja. Onaj ko pogriješi u njima nije opravdan u pogledu te greške a njegov sud u tome se odbacuje."2 Završen citat. Kažem: "Pogledaj Fethul-bari i druge hadiske knjige na tu temu."

1 Sahih Muslim sa komentarom od Nevevija, 12/13.
2 Avnul-ma'bud šerh. Sunena od Ebu Davuda. 9/488-489

Veliki širk

Allah, dželle šanuhu, neće oprostiti veliki širk, osim ako se njegov počinioc ne pokaje; onaj ko pred Allaha, dželle šanuhu, dođe kao mnogobožac, vječno će ostati u džehennemskoj vatri:
إِنَّ اللّهَ لاَ يَغْفِرُ أَن يُشْرَكَ بِهِ وَيَغْفِرُ مَا دُونَ ذَلِكَ لِمَن يَشَاء
“Allah neće oprostiti da Mu se neko drugi smatra ravnim, a oprostit će manje grijehe od toga, kome On hoće.” (En-Nisa, 48)

وَمَن يُشْرِكْ بِاللَّهِ فَكَأَنَّمَا خَرَّ مِنَ السَّمَاء فَتَخْطَفُهُ الطَّيْرُ أَوْ تَهْوِى بِهِ الرِّيحُ فِي مَكَانٍ سَحِيقٍ
“A onaj ko bude smatrao da Allahu ima iko ravan – bit će kao onaj koji je s neba pao i kojeg su ptice razgrabile, ili kao onaj kojeg je vjetar u daleki predio odnio.” (El-Hadždž, 31)

Zbog toga će idolopoklonici, obožavaoci kaburova i drugi svojim božanstvima u Vatri govoriti:
تَاللَّهِ إِن كُنَّا لَفِي ضَلاَلٍ مُّبِينٍ•إِذْ نُسَوِّيكُم بِرَبِّ الْعَالَمِينَ
“Allaha nam, bili smo, doista, u očitoj zabludi kada smo vas sa Gospodarom svjetova izjednačavali!” (Eš-Šuara, 97-98)

Oni ta božanstva nisu izjednačavali sa Allahom, dželle šanuhu, u pogledu stvaranja ni davanja opskrbe ni oživljavanja ni usmrćivanja, već u pogedu ljubavi, srži ibadeta. Također su ih izjednačavali sa Svevišnjim Allahom u pogledu veličanja, jednim od najvećih vidova približavanja Allahu, ibadeta.
Zato Svemogući Allah osuđuje one koji Ga ne veličaju:
﴿ مَّا لَكُمْ لاَ تَرْجُونَ لِلّهِ وَقَارًا ﴾

“Šta vam je, zašto se Allahove sile ne bojite?” (Nuh, 13)

Na osnovu prethodnog slobodno možemo konstatovati da je svako zlo u idolatriji.
Velikog širka ima mnogo vrsta, ali se načelno može obuhvatiti sa četiri vrste. Spomenut ćemo ih letimično, da ne duljimo, iako bi opširniji komentar bio bolji i precizniji, ali, imajući na umu stanje današnjih čitalaca, zadovoljit ćemo se kratkim i jasnim objašnjenjem.
Prva vrsta velikog širka je širk u dovi, a dokaz su riječi Svemogućeg:
فَإِذَا رَكِبُوا فِي الْفُلْكِ دَعَوُا اللَّهَ مُخْلِصِينَ لَهُ الدِّينَ فَلَمَّا نَجَّاهُمْ إِلَى الْبَرِّ إِذَا هُمْ يُشْرِكُونَ
“Kada se u lađe ukrcaju, iskreno se mole Allahu, a kada ih On do kopna dovede, odjednom druge Njemu ravnim smatraju.” (El-Ankebut, 65)

Autor, Allah mu se smilovao, u djelu Četiri temelja Islama rekao je: “...četvrto pravilo: idolopoklonici u ovome vremenu veći su mnogobožci od prvih mnogobožaca, tim prije jer su prvi činili širk kada su bili u blagostanju, ali su se Allahu, dželle šanuhu, iskreno obraćali u iskušenju; potonji mnogobožci idolatriju čine uvijek: u blagostanju i u iskušenjima.” A u predgovoru gornjeg djela upozorio je: “Ako se idolatrija pomiješa sa ibadetom, anulirat će ga, kao što određene stvari kvare abdest. Ako smo saznali da je to tako, i da onaj ko to čini zaslužuje vječan boravak u Vatri, onda smo shvatili da je to najvažnije znati, ne bi li nas Milostivi Allah sačuvao labirinta idolatrije.”

Druga je vrsta širk u volji i namjeri, a dokaz je ajet:

مَن كَانَ يُرِيدُ الْحَيَاةَ الدُّنْيَا وَزِينَتَهَا نُوَفِّ إِلَيْهِمْ أَعْمَالَهُمْ فِيهَا وَهُمْ فِيهَا لاَ يُبْخَسُون • أُوْلَـئِكَ الَّذِينَ لَيْسَ لَهُمْ فِي الآخِرَةِ إِلاَّ النَّارُ وَحَبِطَ مَا صَنَعُواْ فِيهَا
وَبَاطِلٌ مَّا كَانُواْ يَعْمَلُونَ
“Onima koji žele život na ovom svijetu i ljepote njegove – Mi ćemo dati plodove truda njihova, i neće im se u njemu ništa prikratiti. Njih će na onom svijetu samo vatra peći; tamo neće imati nikakve nagrade za ono što su na Zemlji radili i bit će uzaludno sve što su činili.” (Hud, 15-16)

Imam Ibnul-Kajjim, Allah mu se smilovao, rekao je: “Širk u želji i namjeri liči na more koje nema obala; malo ko se toga sačuva. A to znači da čovjek uradi djelo u nečije drugo a ne Allahovo, dželle šanuhu, ime, odnosno, da time nastoji postići nekakvu korist a ne Allahovo lice i Njegovo zadovoljstvo, tražeći nagradu od onoga radi koga čini djelo.”

Ova vrsta širka je veliki širk onda kada čovjek sva djela radi u nečije drugo a ne Allahovo, dželle šanuhu, ime; učiniti jedno djelo, pretvarajući se, mali je širk, o čemu ćemo kasnije govoriti.

Treća je vrsta širk u pogledu pokornosti u onome što je Sveznajući Allah zabranio, a dokaz su Njegove riječi:

اتَّخَذُواْ أَحْبَارَهُمْ وَرُهْبَانَهُمْ أَرْبَابًا مِّن دُونِ اللّهِ وَالْمَسِيحَ ابْنَ مَرْيَمَ وَمَا أُمِرُواْ إِلاَّ لِيَعْبُدُواْ إِلَـهًا وَاحِدًا لاَّ إِلَـهَ إِلاَّ هُوَ سُبْحَانَهُ عَمَّا يُشْرِكُونَ
“Oni, pored Allaha, bogovima smatraju svećenike i monahe svoje i Mesiha, sina Merjemina, a naređeno im je da se samo jednom Bogu klanjaju – nema boga osim Njega. On je vrlo visoko iznad onih koje oni Njemu ravnim smatraju.” (Et-Tevba, 31)
Značenje ajeta pojašnjava predanje kojega su preko Adija b. Hatima zabilježili Tirmizi i neki drugi a gdje stoji da je čuo Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako uči gornji ajet, pa se usprotivio Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem: “Mi ih ne obožavamo!” Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ga upita: “Zar ne zabranjuju ono što je Allah dopustio, a dopuštaju ono što je Allah zabranio?!” “Da, rade to”, odgovori Adijj. “Tako ih obožavaju”, pojasni mu Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem.
Lanac predanja je slab (daif), ali ga pojačava mevkuf-predanje2 kojega je zabilježio

Ibn-Džerir3 preko Habiba b. Ebu-Sabita, on od Ebu-Bahterije, a ovaj od Ebu-Huzejfe. Njegova je autentičnost diskutabilna, ali komentar ajeta je identičan značenju hadisa i niko od komentatora Kur’ana ga ne odbacuje.

Šejhul-islam Ibn-Tejmijja, Allah mu se smilovao, kaže:
“Ljudi koji uzimaju svoje nadređene za božanstva, čineći stvari koje su ovi dopustili ili izbjegavajući dopuštene stvari koje su im zabranili – dijele se na dvije skupine: prva, ljudi koji ih slijede znajući da su izmijenili Allahovu vjeru i vjerujući da je dopušteno ono što je Allah, dželle šanuhu, zabranio a da je zabranjeno ono što je On dopustio, povodeći se za svojim glavešinama potpuno svjesni da su izmijenili vjeru poslanika. Takvi su nevjernici. Allah, dželle šanuhu, i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, su to okarakterisali širkom i pored toga što se oni njima ne klanjaju niti im čine sedždu. Otuda, ko svjesno slijedi ljude u stvarima oprečnim vjeri, vjerujući promicateljima tih ideja a ne vjerujući Allahu, dželle šanuhu, i Resulullahu, sallallahu alejhi ve sellem – nevjernik je i jedan i drugi. Druga su skupina ljudi koji čvrsto vjeruju i drže da dopušteno može biti samo šta Svevišnji Allah dopusti a zabranjeno šta On zabrani, ali im se pokoravaju u nepokornosti prema Allahu, dželle šanuhu, čisto iz strasti, znajući da čine grijeh. Ovi se tretiraju kao grješnici.”1

Četvrta je vrsta širk u ljubavi:

وَمِنَ النَّاسِ مَن يَتَّخِذُ مِن دُونِ اللّهِ أَندَاداً يُحِبُّونَهُمْ كَحُبِّ اللّهِ
“Ima ljudi koji su mjesto Allaha kumire prihvatili, vole ih kao što se Allah voli.” (El-Bekara, 165)

Idolopoklonici zbog odsutnosti znanja o Svemogućem Allahu vole kumire i ostala božanstva kao što se voli Allah, dželle šanuhu, ili još više. Primjetno je da se ljute kada neko uvrijedi njihova božanstva, to ih iritira više nego kada neko huli Svevišnjeg Allaha; raduju se njima više nego što se raduju Allahu:

وَإِذَا ذُكِرَ اللَّهُ وَحْدَهُ اشْمَأَزَّتْ قُلُوبُ الَّذِينَ لاَ يُؤْمِنُونَ بِالآخِرَةِ وَإِذَا ذُكِرَ الَّذِينَ مِن دُونِهِ إِذَا هُمْ يَسْتَبْشِرُونَ
“Kada se Allah samo spomene, grče se srca onih koji u onaj svijet ne vjeruju, a kada se spomenu oni kojima se oni pored Njega klanjaju, odjednom ih radost obuzme.” (Ez-Zumer, 45)

Islamski autoritet Ibnul-Kajjim, Allah mu se smilovao, rekao je:
“Postoje četiri vrste ljubavi, i mora se praviti razlika između njih, mnogi su ljudi zalutali upravo zato što nisu razlikovali te vrste, one jesu sljedeće: prva, ljubav prema Allahu, i samo ona nije dovoljna da bi se čovjek spasio kazne a zaslužio nagradu. Ovo zato, jer i idolopoklonici: kršćani, jevreji i ostali na neki način vole Svevišnjeg Allaha. Druga, privrženost prema svemu što Allah, dželle šanuhu, voli. Ova vrsta ljubavi uvodi u Islam, odnosno, izvodi iz nevjerstva. Štaviše, najbolji i najdraži vjernici u Allaha, dželle šanuhu, jesu ljudi kod kojih je ona izraženija i veća. Treća, ljubav u ime Allaha, a nju nužno iziskuje prethodna vrsta; prethodna vrsta ljubavi nije ispravna ako se ne voli u ime Njega i radi Njega. I četvrta, voljeti nekoga sa Allahom, dželle šanuhu, kao što mnogobožci vole. Svako ko nešto voli pored Svemogućeg Allaha, ne radi Njega, ne u ime Njega, na taj je način voljenu stvar uzeo za božanstvo, što je slučaj sa mnogobošcima.”
Sve četiri spomenute vrste velikog širka izvode iz Islama. To otuda što su one u suštini ibadet, a činiti ibadet nekome drugom mimo Allahu, dželle šanuhu, je širk, idolatrija.
Uzvišeni je rekao:
وَمَن يَدْعُ مَعَ اللَّهِ إِلَهًا آخَرَ لاَ بُرْهَانَ لَهُ بِهِ فَإِنَّمَا حِسَابُهُ عِندَ رَبِّهِ إِنَّهُ لاَ يُفْلِحُ الْكَافِرُونَ
“A onaj ko se, pored Allaha, moli drugom bogu, bez ikakva dokaza o njemu, pred Gospodarom svojim će račun polagati, i nevjernici ono što žele neće postići.” (El-Muminun, 117)

Vidimo da je Svevišnji takve ljude okarakterisao nevjernicima jer su molili Allaha, dželle šanuhu, i druga božanstva.

Šejh, Allah mu se smilovao, kaže:
“U veliki se širk ubraja prinošenje žrtve u nečije drugo a ne u Allahovo, dželle šanuhu, ime, tim prije jer je klanje u ime Allaha vid ibadeta, što se vidi iz sljedećih ajeta:
فَصَلِّ لِرَبِّكَ وَانْحَرْ
“Zato se Gospodaru svom moli i kurban kolji.” (El-Kevser, 2)

إِنَّ صَلاَتِى وَنُسُكِى وَمَحْيَاى وَمَمَاتِى لِلّهِ رَبِّ الْعَالَمِينَ

“Klanjanje moje, i obredi moji, i život moj, i smrt moja doista su posvećeni Allahu, Gospodaru svjetova.” (El-Enam, 162)

Riječ nusuk, spomenuta u zadnjem ajetu, upravo znači prinošenje žrtve, klanje. Otuda, ko prinese žrtvu u ime evlije, kipa, džina i sl., što je praksa prilikom useljenja u novi stan ili kuću mnogih laika, izlazi iz Islama i postaje otpadnik, jer je vid ibadeta posvetio nekom drugom a ne Allahu, dželle šanuhu.
Isti je slučaj sa zavjetom u nečije drugo a ne Allahovo ime. I to je širk jer je zavjet i ibadet, što je očito iz sljedećeg ajeta:

يُوفُونَ بالنَّذْرِ
“...oni su zavjet ispunjavali...” (El-Insan, 7)

وَمَا أَنفَقْتُم مِّن نَّفَقَةٍ أَوْ نَذَرْتُم مِّن نَّذْرٍ فَإِنَّ اللّهَ يَعْلَمُهُ
“Za sve što potrošite i što se zavjetujete, Allah sigurno za to zna!” (El-Bekara, 270)

Dakle, ko se zavjetuje evliji bilo paljenjem svijeće ili prinošenjem žrtve, time je sa svoga vrata bacio emanet Islama. Dopušteno je zavjetovati se samo Svemogućem Allahu; zavjetovanje nekom drugom je u koliziji sa onim čime je poslan Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem.
Forma zavjeta nekih ljudi u susjednim i nekim drugim zemljama koji obožavaju kaburove i turbeta za koje vjeruju da im mogu naštetiti ili korist donijeti – vid je velikog širka koji izvodi iz dina.
Ko tvrdi da je to mali širk, debelo je zastranio, sudi o onome što ne zna. Neka nam Svemogući Allah bude na pomoći, na Njega se oslanjamo, nema snage ni moći osim u Njega.
Šejh, Allah mu se smilovao, kaže:
“Tome se može još dodati traženje zaštite i traženje pomoći.”
.

Uslovi ispravnosti riječi ''Lā ilāhe illAllāh''

Upitan , nisu li riječi kelimei-šehadeta “''Lā ilāhe illAllāh'' ,ključ dženneta,Vehb ibn Munebbih je odgovorio:”Jesu ,samo što svaki ključ ima svoje zube.Ako doneseš ključ sa pravim zubima,otvorit ćeš vrata,a ako ne doneseš, nećeš.Zubi ključa riječi kelimei-šehadeta ''Lā ilāhe illAllāh'' su sljedeći uvjeti.

1. 'Ilm (znanje), tj. poznavanje njihovog značenja i onog šta se njima potvrđuje, a šta negira.
2. Jeqīn (ubjeđenje), koji je u stvarnosti potpunost znanja o ovim riječima, ubjeđenje koje negira sumnju.
3. Ihlās (iskrenost), koji je suprotan širku.
4. Sidq (istinoljubivost), koji je suprotan laži i koji negira nifāq.
5. Mehabbe (ljubav) prema ovim riječima i prema svemu onome na što one upućuju i radovanje tome.
6. Inqijād (izvršavanje onoga što ove riječi zahtjevaju), tj. činjenje svih obaveznih djela čisto radi Allāha i traženje
Njegovog zadovoljstva.
7. Qabūl (prihvatanje) suprotan odbijanju
Dokazi za ove uslove iz Qur'āna i sunneta


Dokazi za 'Ilm (znanje):

Riječi Uzvišenog:
''Znaj da nema drugog boga osim Allāha!'' (Muhammed, 19)
Također riječi:
''Osim onih koji istinu priznaju, onih koji znaju...'' (ez-Zuhruf, 86)
Tj., priznaju i svjedoče da nema istinskog božanstva mimo Allāha, a srcem znaju ono što su riječima posvjedočili.
Dokaz iz sunneta je hadīth zabilježen u ''Sahīhu'' od 'Uthmāna, Allāh bio zadovoljan njime, da je rekao:
''Rekao je Allāhov Poslanik, sallallāhu 'alejhi ve sellem: ''Ko umre znajući da nema istinskog božanstva mimo Allāha – ući će u Džennet.''''

Dokaz za Jeqīn (ubjeđenje):

Riječi Uzvišenog:
''Pravi vjernici su samo oni koji u Allāha i Poslanika Njegova vjeruju, i poslije više ne sumnjaju, i bore se na Allāhovom putu imecima svojim i životima svojim. Oni su iskreni!'' (el-Hudžurāt, 15)
Iskreno vjerovanje uslovljeno je nesumnjanjem nakon vjerovanja. Onaj ko sumnja je od munāfiqā.
Bilježi se od Ebī Hurejre, Allāh bio zadovoljan njime, da je rekao: ''Rekao je Allāhov Poslanik, sallallāhu 'alejhi ve sellem: ''Svjedočim da nema istinskog boga osim Allāha i da sam ja Allāhov Poslanik. Neće Allāh sresti Svoga roba sa ovim svjedočenjem, ne sumnjajući u njega, a da ga neće uvesti u džennet.'' '' Hadīth je potvrđen, prenešen u ''Sahīhu''.
U drugom rivājetu stoji: ''Neće Allāh sresti Svoga roba sa ovim svjedočenjem, ne sumnjajući u njeg, a da rob bude spriječen od ulaska u džennet.''
Također Ebū Hurejre u dužem hadīthu, između ostalog, prenosi sljedeće: ''Koga sretneš iza ovog zida da srcem svjedoči da nema istinskog božanstva mimo Allāha, ubjeđen u to što govori, obraduj ga džennetom.''

Dokaz za Ihlās (iskrenost):

Riječi Uzvišenog:
''Iskreno ispovjedanje vjere dug je Allāhu!'' (ez-Zumer, 3)
Također riječi:
''A naređeno im je da se samo Allāhu klanjaju, da Mu iskreno, kao pravovjerni, vjeru ispovijedaju, i da molitvu obavljaju, i da milostinju udjeljuju; a to je – ispravna vjera.'' (el-Bejjine, 5)

Ebū Hurejre, Allāh bio zadovoljan njime, prenosi vjerodostojan hadis, zabilježen u ''Sahīhu'' od Allāhovog Poslanika, sallallāhu 'alejhi we sellem, da je rekao: ''Najsretniji (čovjek) mojim šefā'atom biće onaj koji kaže: 'Lā ilāhe illAllāh', čisto srcem ili dušom.''
'Utbān ibn Mālik, Allāh bio zadovoljan njime, prenosi od Allāhovog Vjerovjesnika, sallallāhu 'alejhi we sellem, da je rekao: ''Allāh je zabranio vatri onoga koji kaže 'Lā ilāhe illAllāh', želeći time Allāhovo lice.'' Hadīth je prenešen u ''Sahīhu''.
Dva ashāba prenose da je Allāhov Poslanik, sallallāhu 'alejhi we sellem, rekao: ''Ko iskreno, iz srca, kaže: 'Lā ilāhe illAllāhu wahdehu la šerike leh, lehul-mulku we lehul-hamdu we huwe 'alā kulli šej'in qadīr', iskreno svjedočeći srcem i svojim jezikom – Allāh će radi tih riječi otvoriti nebo i pogledati onoga koji ih je izgovorio od stanovnika Zemlje. A koga Allāh pogleda, dā mu što je tražio.'' Hadīth je zabelježio en-Nesā'ī u djelu ''El-Jewmu wel-Lejle''.

Dokaz za Sidq (istinoljubivost):

Riječi Uzvišenog:
''Elif-Lām-Mīm. Misle li ljudi da će biti ostavljeni na miru ako kažu: 'Mi vjerujemo!' i da u iskušenje neće biti dovedeni? A Mi smo u iskušenje dovodili i one prije njih, da bi Allāh sigurno ukazao na one koji govore istinu i na one koji lažu.'' (el-'Ankebūt, 1.-3)

Također, riječi Uzvišenog:
''Ima onih koji govore: 'Vjerujemo u Allāha i Sudnji dan', ali oni nisu vjernici. Oni nastoje da prevare Allāh i one koji vjeruju, a ne varaju (drugoga) do sami sebe, ali to ne osjećaju. U njihovim srcima je bolest, a Allāh njihovu bolest još povećava. Njima pripada bolna patnja zato što lažu.'' (el-Beqare, 8.-10)
Mu'ādh ibn Džebel prenosi od Allāhovog Vjerovjesnika, sallallāhu 'alejhi we sellem, da je rekao: ''Ko god posvjedoči, iskreno iz srca, da nema istinskog boga osim Allāha i da je Muhammed Njegov rob i poslanik – Allāh će ga zaštititi od vatre.'' Hadīth je prenesen u dva ''Sahīha''.
Dokaz za Mehabbe (ljubav):
Riječi Uzvišenog:
''Ima ljudi koji su mjesto Allāha kipove prihvatili, vole ih kao što se Allāh voli, ali pravi vjernici još više vole Allāha. A da znaju mnogobošci da će onda kada dožive patnju – svu moć samo Allāh imati i da će Allāh strahovito kažnjavati...'' (el-Beqare, 165)
Također riječi:
''O vjernici, ako neko od vas od vjere svoje otpadne – pa, Allāh će, sigurno, mjesto njih dovesti ljude koje On voli i koji Njega vole, prema vjernicima ponizne, a prema nevjernicima ponosite; oni će se na Allāhovu putu boriti i neće se ničijeg prijekora bojati. To je Allāhov dar, koji On daje kome hoće – a Allāh je neizmjerno dobar i zna sve.'' (el-Mā'ide, 54)

Prenosi se od Enesa, Allāh bio zadovoljan njime, da je rekao: “Rekao je Allāhov Poslanik, sallallāhu 'alejhi we sellem:
''Osjetit će slast īmāna kod koga se nađe troje, da najviše voli Allāha i Njegovog Poslanika, da voli nekog čisto radi Allāha i da mrzi povratak u kufr nakon što ga je Allāh iz njega izbavio, kao što mrzi da bude bačen u vatru.''
Hadīth je potvrđen u ''Sahīhu''.

Dokaz za Inqijād (pokornost):

Riječi Uzvišenog:
''I povratite se Gospodaru svome i pokorite mu se prije nego što vam kazna dođe – poslije vam niko neće u pomoć pritjeći.'' (ez-Zumer, 54)
Također riječi Uzvišenog:
''Ko je bolje vjere od onoga koji se iskreno preda Allāhu, čineći još i dobra djela, i koji slijedi vjeru Ibrāhīmovu, vjeru pravu? – A Ibrāhīma je Allāh uzeo za prijatelja.'' (en-Nisā', 125)
Također riječi:
''Onaj ko se sasvim preda Allāhu, a uz to čini dobra djela, uhvatio se za najčvršću vezu (tj. za 'Lā ilāhe ilAllāh'). Allāhu se na koncu sve vraća.'' (Luqmān, 22)
Također riječi:
''Ne, tako Mi Gospodara tvoga, oni neće biti vjernici dok za sudiju u sporovima međusobnim tebe ne prihvate i da onda zbog presude tvoje u dušama svojim nimalo tegobe ne osjete i dok se sasvim ne pokore.''
(en-Nisā', 65)
Rekao je Allāhov Poslanik, sallallāhu 'alejhi we sellem: ''Niko neće potpuno vjerovati dok ne budu njegovi prohtjevi slijedili ono s čim sam došao.'' U ovome se ogleda vrhunac pokornosti.

Dokaz za Qabūl (Prihvatanje):
Riječi Uzvišenog Allāha:
''I eto tako, prije tebe, Mi ni u jedan grad nismo poslanika poslali, a da oni koji su raskošnim životom živjeli nisu govorili: 'Zatekli smo pretke naše kako ispovijedaju vjeru i mi ih slijedimo u stopu.' 'Zar i onda' – govorio bi on – 'Kad vam ja donosim bolju od one koju ste od predaka vaših upamtili?' A oni bi odgovarali: 'Ne vjerujemo mi u ono što je po vama poslano!' I Mi smo ih kažnjavali, pa vidi kako su skončali oni koji su poslanike u laž ugonili.'' (ez-Zuhruf, 23-25)
Kaže Uzvišeni:
''Kad im se govorilo: 'Samo je Allāh Bog!' – oni su se oholili i govorili: 'Zar da napustimo božanstva naša zbog jednog ludog pjesnika?' '' (es-Saffāt, 35. i 36)

Ebū Mūsā, Allāh bio zadovoljan njime, prenosi da je Vjerovjesnik, sallallāhu 'alejhi we sellem, rekao: ''Primjer upute i znanja s kojim me je Allāh poslao je kao primjer obilne plodne kiše koja pada na zemlju. Plodna zemlja upije kišu i iz nje, po tom, izraste ispaša i mnoga trava. Nepropusna zemlja zadrži tu kišu. Njome se ljudi koriste za piće, napajanje i navodnjavanje. Krševita zemlja ne zadrži vodu niti iz nje izraste kakvo rastinje. Takav je i primjer onih koji su razumjeli Allāhovu vjeru, kojima je koristilo ono s čim me je Allāh poslao, pa oni nauče i druge poduče i primjer onih kojima to nije koristilo, koji nisu prihvatili Allāhovu uputu s kojom sam poslat.'' Hadīth je prenesen u ''Sahīhu''.
.

Djela koja izvode iz vjere

Prvo: Širk u 'ibādetu.

Kaže Uzvišeni Allāh:
''Allāh neće oprostiti da Mu se iko smatra ravnim, a oprostiće mimo toga kome On hoće. A onaj ko drugog smatra Allāhu ravnim čini, izmišljajući laž, grijeh veliki.'' (en-Nisā', 48)
''Nevjernici su oni koji govore: 'Bog je – Mesīh, sin Merjemin!' A Mesīh je govorio: 'O sinovi Isrā’īlovi, klanjajte se Allāhu, i mome i vašem Gospodaru! Ko drugog Allāhu smatra ravnim, Allāh će mu ulazak u džennet zabraniti i boravište njegovo će džehennem biti; a nevjernicima neće niko pomoći'.'' (el-Mā'ide, 72)

U to se ubraja i prinošenje žrtve drugom, a ne Allāhu. Primjer za to je klanje životinja džinnima ili qaburovima.

Drugo: Uzimati posrednike između sebe i Allāha, moliti ih, tražiti od njih da posreduju kod Allāha i oslanjati se na njih.
Ko to učini – postao je nevjernik po konsenzusu islamskih učenjaka.


Treće: Ko ne smatra mušrike nevjernicima, sumnja u njihovo nevjerstvo ili smatra njihov pravac ispravnim – zanevjerovao je.

Četvrto: Ko smatra da je nečija uputa potpunija od upute Allāhovog Poslanika, sallallāhu 'alejhi ve sellem, ili da je nečiji sud bolji od sūda Allāhovog Poslanika, sallallāhu 'alejhi ve sellem, kao što je slučaj sa onima koji daju prednost sūdu taguta nad sūdom Allāhovog Poslanika, sallallāhu 'alejhi ve sellem – nevjernik je.

Peto: Ko mrzi nešto od onog sa čim je došao Allāhov Poslanik, sallallāhu 'alejhi ve sellem, pa makar to i praktikovao – nevjernik je.

Šesto: Ko se ismijava bilo čemu od onoga sa čim je došao Allāhov Poslanik, sallallāhu 'alejhi ve sellem, od nagrade ili kazne – nevjernik je.
Dokaz za to su riječi Uzvišenog:
''A ako ih zapitaš, oni će sigurno reći: 'Mi smo samo razgovarali i zabavljali se.' Reci: 'Zar se niste Allāhu i riječima Njegovim i Poslaniku Njegovu rugali? Ne ispričavajte se! Jasno je da ste nevjernici, a tvrdili ste da ste vjernici.' Ako nekima od vas i oprostimo, druge ćemo kazniti zato što su krivci.'' ( et-Tewbe, 65. i 66)

Sedmo: Sihr. U to se ubraja sihr koji razdvaja i spaja (čovjeka od žene). Ko ga bude radio ili time zadovoljan bio – izlazi iz vjere.
Dokaz za to je ājet:
''I povode se za onim što su šejtāni o Sulejmānovoj vladavini kazivali. A Sulejmān nije bio nevjernik - šejtani su nevjernici koji su učili ljude sihru u Bābilonu, Hārūta i Mārūta, a to nije objavljeno dvojici meleka. A njih dvojica nisu nikoga učili dok mu ne bi rekli: 'Mi samo iskušavamo, i ti ne budi nevjernik!' I ljudi su od njih dvojice učili kako će muža od žene rastaviti, ali nisu mogli time nikome bez Allāhove volje nauditi. Učili su ono što će im nauditi i od čega nikakve koristi neće imati iako su znali da onaj koji tom vještinom vlada neće nikakve sreće na onome svijetu imati. A doista je jadno ono za što su se prodali, kada bi samo znali!'' (el-Beqare, 102)

Osmo: Potpomaganje nevjernika u borbi protiv muslimana.
Dokaz za to su riječi Uzvišenog:
''O vjernici, ne uzimajte za zaštitnike Židove i kršćane! Oni su sami sebi zaštitnici! A njihov je onaj među vama koji ih za zaštitnike prihvati; Allāh uistinu neće ukazati na Pravi put ljudima koji sami sebi nepravdu čine.'' (el-Mā'ide, 51)

Deveto: Vjerovanje da neki ljudi ne podliježu Muhammedovom, sallallāhu 'alejhi ve sellem, šerijatu, kao što Hidr, 'alejhi selam, nije bio obavezan postupati po Musaovom, 'alejhi selam, šerī'atu.

Deseto: Okretanje od vjere Allāha, Slavljenog i Uzvišenog, ne htjeti je učiti, niti po njoj raditi.
Dokaz za to su riječi Uzvišenog:
''A ima li nepravednijeg od onoga koji, opomenut riječima Gospodara svoga, njima leđa okrene? Mi ćemo, zaista, kazniti zlikovce!''

Nema razlike kod ovih djela nevjerstva između onog ko ih namjerno učini, ili ih uradi u šali, ili počini neko od ovih djela iz straha. Jedino se izuzima onaj ko ih počini pod prisilom. Ova djela su pogubna za vjeru i ljudi ih često čine. Musliman mora biti oprezan i treba se bojati ovakvih djela, da ne upadne u njih. Molimo Allāha Slavljenog i Uzvišenog, da nas sačuva svega što vodi Njegovoj srdžbi i bolnoj kazni.

.

Pojam i definicija Sunneta

Sunnet ima svoje sljedbenike, a oni imaju svoje uvjerenje i okupljaju se oko Istine. Bilo bi umjesno da se spomenu definicije ove tri riječi: „Akida Ehlis-Sunneta vel-Džemata.“

Prvo: Akida u arapskom jeziku i šerijatskoj terminologiji

Akida vodi porijeklo od riječi „akd“, što označava vezivanje, učvršćivanje ili stezanje. (Ibn Munziri, 296/3; Ibn Faris, 679)

U šerijatskoj terminologiji pod ‘akdom’ se misli na nedvojbeno vjerovanje i kategoričku presudu kojoj ne prilazi nikakva sumnja. Akida je ono u što čovjek vjeruje i za što je čovjek vezan svojim srcem i nutrinom, te ono što uzima kao pravac svoga vjerovanja kojeg ispoljava. Ako su ovo nedvojbeno vjerovanje i ova kategorička presuda ispravni i akida je ispravna, kao što je akida Ehlis-Sunneta vel-Džemata. Ako su neispravni, neispravna je i akida, kao što su akide zalutalih sekti. (Mebahisu fi aqideti Ehli sunnet vel džemat, šejh Nasir Abdulkerim Uqla, 9)


Drugo: Pojam Ehlis-Sunneta

Sunnet u arapskom jeziku označava pravac ili put, bio on dob-ar ili loš, a u terminologiji učenjaka islamskog vjerovanja označava uputu na kojoj je bio Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i njego-vi ashabi, znanjem, uvjerenjem, govorom i djelom. To je Sunnet koji je obavezno slijediti, a sljedbenici tog Sunneta su pohvaljeni. Prekore-ni se oni koji mu se suprostavljaju. Zbog toga je rečeno: Taj i taj čovjek je od Ehlus-Sunneta, tj., on slijedi ispravan i pohvalan pravac. (Mebahisu fi aqideti Ehli sunnet vel džemat,šejh Nasir Abdulkerim Uqla, 13)

Hafiz Ibn Redžeb kaže: „Sunnet je pravac kojim se hodi. Taj pojam obuhvata pridržavanje onoga na čemu je bio Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovi ispravni nasljednici u vidu uvjerenja, djela i izreka. Ovo je potpuni Sunnet.“ (Džamiul ulum vel hikem, 1/120)

Šejhul-islam Ibn Tejmijje kaže: „Sunnet je ono o čemu postoji šerijatski dokaz. To je pokornost Allahu i Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, svejedno činio ga Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ili su to drugi činili u njegom vremenu, ili ga nije činio i drugi ga nisu činili u njegovom vremenu. Zato što nije postojalo ono što bi iziskivalo rad po njemu, ili je postojala zapreka za to.“ (Medžmu’u fetava, šejhul-islam Ibn Tejmijje, 317/21)

U ovom značenju Sunnet bi se mogao definisati kao: ‘Slijeđenje predaja Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nutrinom i vanjštinom. Slijeđenje prvih generacija prethodnika iz reda muhadžira i ensarija.’ (Medžmu’u fetava, šejhul-islam Ibn Tejmijje, 157/3)

Treće: Pojam Džemata, odnosno zajednice

Džemat u arapskom jeziku označava okupljanje i sastajanje. U suprotnom je značenju od razilaženja. Ibn Faris kaže: „Temeljni harfovi ove riječi ukazuju na sjedinjenje određene stvari.“

Džemat u terminologiji učenjaka islamskog vjerovanja pre-dstavlja prethodnike ovog Ummeta, bili oni ashabi, tabi’ini ili oni koji ih slijede sve do Sudnjega dana. Oni koji su se ujedinili oko jasne Istine iz Kur’ana i Sunneta.
(Šerh El Aqidetu Tahavijje, Ibn Ebi Izz, 68; Šerh Aqidetu Vasitijje Ibn Tejmijje, Muhammed Halil Harasi, 61)

Abdullah ibn Mes’ud, radijAllahu anhu, kaže: „Džemat je ono što je u saglasnosti sa Istinom, pa makar čovjek bio sam.“
(El-Lalikai, Šerhu usuli i’atikad; Ibn Asakir, Tarihu Dimešk, 13/322/2; El-Albani, Miškatul-mesabih, 1/61; Ebu Šameh, El-Bais ala inkaril-bid’a vel havadis, 22; Ibn Kajjim, Igasetul-lehfan, 1/69)

Nuajm ibn Hammad kaže: „To znači: Ako se Džemat iskvari, pridržavaj se onoga na čemu je Džemat bio prije nego što se iskvario, pa makar bio i sam. Tada si ti sam Džema’at.“
(Imam Ibnul Qajjim, Igaseti el lehfani, 70/1; Azahu, El Bejheqi)

Nazivi sljedbenika sunneta i njihove osobine

1. Ehlu Sunnet vel-Džemat su oni, koji su na onome na čemu su bili Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovi ashabi. Oni se pridržavaju Vjerovjesnikovog, sallallahu alejhi ve sellem, Sunneta..

Oni su ashabi, tabi’ini i vođe Upute koji ih slijede. To su oni koji su bili istrajni u slijeđenju i udaljavali se od uvođenja novotarija, u bilo kojem prostoru ili vremenu. Oni ostaju i potpomognuti su sve do Sudnjeg dana.
(Mebahisu fi aqideti Ehli sunnet vel džemat, šejh Nasir Abdulkerim Uqla,13)

Nazvani su tim imenom zato što se pripisuju Poslanikovom, sallallahu alejhi ve sellem, Sunnetu i što se ujedinjuju oko njegovog prihvatanja, javno i tajno, govorom i djelom, te uvjerenjem (akidom). (Fethu Rabbi el berijeti ..., El Usejmin, 10; Šerh aqidetu Vasitijje, Fevzan, 10)

Od Avfa ibn Malika, radijAllahu anhu, prenosi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:

„Židovi su se razišli na 71 skupinu. Jedna je u Džennetu, a 70 u Vatri. Kršćani su se razišli na 72 skupine. 71 je u Vatri, a jedna je u Džennetu. Tako mi Onoga u čijoj je ruci Muhammedova duša, moj Ummet će se razići na 73 skupine. Jedna je u Džennetu, a 72 u Vatri.“ Rečeno je: „Allahov Poslaniče, a ko su oni? Odgovorio je: Džemat.“


(Ibn Madže, Kitabu el fiten, 321/2,3992; Ebi Davud, Kitabu Sunne, 197/4,4596; Ibn ebi Asim, Kitabu sunne, 32/1,63; Sahih El Albani fi Sahihu Ibn Madže, 364/2.)

X (prim.Židovi i kršćani koji će u Džennet, su oni koji su ispravno i izvorno slijedili poslane im poslanike i Objave, ne čineći širk, sve dok se nije pojavio sljedeći poslanik koji im je došao. Ukoliko bi ga odbacili, makar radili po ispravnom iz vjerozakona prije poslanog poslanika, postali bi nevjernici i od stanovnika Vatre. Isti je slučaj sa današnjim, koji ne priznaju Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, niti ga slijede, pored toga što je u mnogome iskrivljeno ono što danas rade.)

U Et-Tirmizijevoj predaji od Abdullaha ibn Amra prenosi se da su rekli: „A ko je ta skupina, Allahov Poslaniče?“ Odgovorio je: „Ona koja se pridržava onoga na čemu sam ja i moji ashabi.“ (Sunnen Tirmizi, Kitabu iman, Ma džae fi iftiraq hazihi umme, 26/5,2641)

2. Spašena grupa, tj., spašena od Vatre.

Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, ju je izdvojio kada je spominjao skupinu, rekavši: „Sve su u Vatri osim jedne.“, tj., ona nije u Vatri. (Min usuli ehlis sunnet vel džemat, El šejh Salih el Fevzan, 11)

2. Potpomognuta skupina.

Od Muavije, radijAllahu anhu, prenosi se da je čuo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako govori:

„Neprestano će jedna grupa iz moga Ummeta izvršavati Allahovu naredbu. Neće im naštetiti onaj ko ih napusti ili im se suprostavi, sve dok ne dođe Allahova odredba, a oni su prepoznatljivi među ljudima.“ (Buhari, Kitabu menaqibi, 225/4, 3641; Muslim Kitabu imare, 1524/2, 1037)

Od El-Mugire ibn Šu’be se prenosi slična predaja.
(Buhari, Kitabu menaqibi, 225/4, 3641; Muslim Kitabu imare, 1524/2, 1037)

Od Sevbana, radijAllahu anhu, se prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Neprestano će jedna grupa iz moga Ummeta pomagati Istinu. Neće im naštetiti onaj ko ih napusti sve dok ne dođe Allahova odredba, a oni će biti takvi.“
(Sahih Muslim, Kitabu imare, 1523/2, 1920)

Od Džabira ibn Abdullaha prenosi se slična predaja.
(Sahih Muslim, Kitabu imare, 1523/2, 1923)

4. Oni koji se pridržavaju Allahove Knjige i Sunneta Nje-govog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, te onoga na čemu su bile prve prethodne generacije iz reda muhadžira i ensarija.

Zato je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, o njima rekao:
„Ona na čemu sam ja i moji ashabi.“, tj., oni su na istome na čemu sam ja i moji ashabi.(Sunnen Tirmizi, Kitabu iman, Ma džae fi iftiraq hazihi umme, 26/5, 2641)

5. Oni su lijep uzor koji upućuje na Istinu i po njoj postupaju.

Ejjub Es-Sihtijani kaže. „ U sreću mladića i nearapa spada da ih Allah uputi na učenjaka od sljedbenika Sunneta.“ (Šerh usulu ittiqad ehlis sunneti vel džemat, Imam Lalikai, 66/1, 30)

El-Fudajl ibn Ijad kaže: „Allah ima Svoje robove kojima će oživjeti pokrajine, a oni su sljedbenici Sunneta. Ko shvata šta mu ulazi u njegov stomak od onoga što mu je dozvoljeno, spada u Allahovu stranu.“ (Šerh usulu ittiqad ehlis sunneti vel džemat, Imam Lalikai, 72/1, 51)

6. Sljedbenici Sunneta su odabranici među ljudima, koji zabranjuju novotarije i sprječavaju sljedbenike novotarija da ih čine.

Ebu Bekr ibn Ajjaš upitan je: „Ko je Sunnija?“ Odgovorio je: „Onaj, kada se spomenu strasti on se ni za jednu od njih fanatično ne veže.“ (Šerh usulu ittiqad ehlis sunneti vel džemat, Imam Lalikai, 72/1, 53)

Šejhul-islam Ibn Tejmijjje spominje: „Sljedbenici Sunneta su najbolji ljudi među Ummetom i oni su umjereni na ispravnom pu- tu, putu Istine i sredine.“
(Medžmu’u fetava, šejhul-islam Ibn Tejmijje, 368-369/3)

7. Sljedbenici Sunneta su usamljenici (pojedinci) kada se ljudi iskvare.

Od Ebu Hurejre, radijAllahu anhu, prenosi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:

„Islam je počeo sa usamljenicima (sa pojedincima) i ponovno će biti usamljen kao što je počeo, pa blago li usamljenicima !“(Sahih Muslim, Kitabu iman, 130/1, 145)

U predaji od Imama Ahmeda od Abdullaha ibn Mesuda , radijAllahu anhu, prenosi se da je rečeno:

„Ko su usamljenici?“ Rekao je. „Ljudi tuđinci u svojim plemenima.“ (Imam Ahmed ibn Hanbel, El Musned, 398/1)

U predaji od Imama Ahmeda od Abdullaha ibn Amra ibn El-Asa, radijAllahu anhu, prenosi se da je rečeno:

„Ko su usamljenici, Allahov Poslaniče?“ Odgovorio je: „Dobri ljudi među lošim ljudima. Više im se ljudi protivi nego što im se pokorava.“ (Imam Ahmed ibn Hanbel, El Musned, 177/2, 222)

U predaji, koja dolazi drugim putem (prenosiocima), kaže se: „Oni koji su ispravni kada se ljudi pokvare.“ (Imam Ahmed ibn Hanbel, El Musned, 173/4)

Sljedbenici Sunneta su usamljenici među mnoštvom sljedbenika novotarija, strasti i sekti.

Sljedbenici Sunneta nose znanje i ljudi su tužni zbog rastanka s njima.

Sljedbenici Sunneta nose znanje i štite ga od iskrivljavanja ekstremista, svojatanja besposličara i tumačenja neznalica.

Zbog toga je Ibn Sirin rekao: „Ashabi nisu pitali za lance prenosilaca, ali kada se desila smutnja, rekli su: „Naslovite vaše prenosioce!“ Gledalo bi se u sljedbenike Sunneta i njihov hadis bi se uzimao. Gledalo bi se u sljedebnika novotarija, pa se njihov hadis ne bi uzimao.“ (Sahih Muslim, El muqadimeh, 15/1)

Sljedbenici Sunneta su oni za kojima ljudi žale ako ih napuste.

Zato je Ebu Ejjub Es-Sihtijani rekao: „Kada budem obaviješten o smrti nekog čovjeka od sljedbenika Sunneta, kao da sam izgubio jedan od svojih tjelesnih organa.“

Rekao je također: „Oni koji priželjkuju smrt sljedbenika Sunneta žele da ugase Allahovo svjetlo svojim ustima. Allah će upotpuniti Svoje svjetlo, pa makar nevjernicima bilo krivo.“

(Šerh usulu ittiqad ehlis sunneti vel džemat, Imam Lalikai, 66/1,29; 68/1,35)

Uzroci nastanka novotarija

Novotarije imaju svoje uzroke, a od njih su sljedeći:

Prvo: neznanje, a neznanje je opasan nedostatak. Allah, Azze ve Dželle, kaže, u prijevodu značenja ajeta:

-„Ne govori ono što ne znaš! I sluh, i vid, i razum, za sve to će se, zaista, odgovarati.“ (El-Isra, 36)

Od Abdullaha ibn Amra ibn El-Asa, radijAllahu anhu, prenosi se da je čuo Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, kako govori:

-„Allah neće najedanput od ljudi oduzeti znanje, nego će usmrtiti učenjake i sa njima podići znanje. Među ljudima će ostaviti poglavare neznalice koji će davati fetve bez znanja, pa će tako zalutati i druge odvoditi u zabludu.“ (Buhari, Kitabu el itisam bil kitabi ves sunneh, 187/8, 7307; Muslim, Kitabu ilm, 2058/4, 2673)



Drugo: slijeđenje strasti je jedan od opasnih uzroka koji ljude odvode u novotarije i zablude.

-„.. i ne povodi se za strašću da te ne odvede sa Allahovog puta, one koji skreću s Allahova puta čeka teška patnja na onom svijetu zato što su zaboravljali na Dan u kome će se račun polagati.“

-„Budi strpljiv uz one koji se Gospodaru svome mole ujutro i navečer u želji za licem Njegovim, i ne skidaj očiju svojih s njih iz želje za sjajem u životu na ovome svijetu, i ne slušaj onoga čije smo srce da Nas spominje nehajnim učinili, koji strast svoju slijedi i čiji su postupci daleko od razboritosti.“ (El-Kehf, 28)

-„Šta misliš o onome koji je svoju strast za boga svoga uzeo, onoga koga je Allah, a on svjestan bio, u zabludu skrenuo, i sluh njegov, i srce njegovo zapečatio, a pred oči njegove koprenu stavio? Ko će ga, ako neće Allah, na Pravi put uputiti? Zašto se ne opametite?“ (El-Džasije, 23)

-„Pa ako ti se ne odazovu, onda znaj da se oni povode jedino za strasti-ma svojim, a ne Allahovom uputom! Allah, doista, neće uputiti na Pravi put narod koji sam sebi nepravdu čini.“ (El-Kasas, 50)

-„...oni se povode samo za pretpostavkama i onim za čim duše žude, a već im dođe od Gospodara njihova Uputa.“ (En-Nedžm, 23)

Treće: vezivanje za sumnje. Novotari se vežu za sumnje i zapadaju u novotarije.

-„On tebi objavljuje Knjigu, u njoj su ajeti jasni, oni su glavnina Knjige, a drugi su manje jasni. Oni čija su srca pokvarena - željni smutnje i svoga tumačenja – slijede one što su manje jasni. A tumačenje njihovo zna samo Allah. Oni koji su dobro u nauku upućeni govore:’’Mi vjerujemo u njih, sve je od Gospodara našeg!’’- A samo razumom obdareni shvaćaju“
(Ali Imran, 7)

Četvrto: isključivo oslanjanje na razum. Onaj ko se osloni na svoj razum, a ostavi tekst iz Kur’ana i Sunneta ili jednog od njih, zalutao je.

-„Ni vjernik ni vjernica nemaju izbora da, kada Allah i Poslanik Njegov nešto odrede, po svome nahođenju postupe. A ko Allaha i Njegova Poslanika ne posluša, taj je očito skrenuo s Pravog puta.“ (El-Ahzab, 36)

Peto: slijepo slijeđenje i fanatizam. Većina sljedbenika novota-rija slijepo slijedi svoje očeve i šejhove. Fanatično se pridržavaju svoj-ih pravaca.

-„ A kada im se kaže:’’Slijedite ono što je Allah objavio!’’ – oni odgovaraju:’’Ne, nego ćemo slijediti ono na čemu smo naše pretke zatekli.’’ Zar i onda kada im preci nisu ništa shvaćali, niti su na Pravom putu bili.“ (El-Bekare, 170)

-„Oni čak govore:’’Mi smo zatekli pretke naše kako ispovije- daju vjeru i prateći njihove tragove mi smo na Pravom putu.“ (Ez-Zuhruf, 22)

Sljedbenicima novotarija su uljepšana njihova djela, pa zato Uzvišeni kaže u prijevodu značenja ajeta :

-„Zar pomoći možeš onome kome su njegova ružna djela prikazana lijepim, a i on ih smatra lijepim? Allah doista u zabludu skreće onoga koga hoće, a na Pravi put upućuje koga hoće, pa ne izgaraj od žalosti za njima, Allah, doista, dobro zna sve što oni rade.“ (Fatir, 8)

Allah , Azze ve Dželle, pojašnjavajući stanje sljedbenika novotari-ja i zabluda kaže u prijevodu značenja ajeta:

-"Na Dan kad se njihova lica u Vatri budu prevrtala, govorit će:’’Kamo sreće da smo se Allahu pokoravali i da smo Poslanika slušali! I govorit će:’’Gospodaru naš, mi smo prvake naše i starješine naše slušali, pa su nas oni sa Pravog puta odveli, Gospodaru naš, podaj im dvostruku patnju i prokuni ih prokletstvom velikim.“ (El-Ahzab, 66-68)

Šesto: miješanje i druženje sa sljedbenicima zla je jedan od uzroka koji vode u zapadanje u novotarije i njihovo širenje među ljudima. Allah, Azze ve Dželle, pojašnjava da će se kajati onaj koji se druži sa zlim ljudima.

-„Na Dan kada zalim prste svoje bude grizao govoreći:’’Kamo sreće da sam se uz Poslanika Pravog puta držao! Kamo sreće, teško meni, da toga i toga za prijatelja nisam uzeo! On me je od opomene (Kur’ana) odvratio nakon što mi je priopćen bio! – a šejtan čovjeka uvijek ostavlja na cjedilu.“ (El-Furkan, 27-29)

-„Kada vidiš one koji se riječima Našim rugaju, neka si daleko od njih sve dok na drugi razgovor ne pređu. A ako te šejtan navede da zaboraviš, onda ne sjedi sa zalimima kad se sjetiš.“ (El-En’am, 68)

-„On vam je već u Knjizi objavio: ‘’Kada čujete da se Allahove riječi poriču i da im se izruguje, ne sjedite s njima dok ne stupe u drugi razgovor, inače, bit ćete kao oni. Allah će sigurno sastaviti u Džehennemu sve licemjere i nevjernike.“ (En-Nisa, 140)

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Primjer lijepoga sagovornika (druga) i lošega sagovornika je kao primjer onoga koji nosi miris mošusa i koji puše u kovački mijeh. Onaj koji nosi miris mošusa ili će te namirisati, ili ćeš od njega kupiti, ili ćeš od njega osjetiti lijep miris. Onaj koji puše kovački mijeh ili će ti zapaliti odjeću, ili ćeš osjetiti ružan miris.“
(Buhari, 287/6, 5534; Muslim, 2026/4, 2628)

Sedmo: šutnja učenjaka i skrivanje znanja jedan je od razloga širenja novotarija i nereda među ljudima.

-„One koji budu tajili jasne dokaze koje smo Mi objavili, i Uputu (Pravi put) nakon što smo ga pojasnili ljudima u Knjizi, njih će Allah prokleti, a proklet će ih i oni koji imaju pravo da proklinju. Oprostiću samo onima koji se pokaju i poprave, i to javno ispolje, a Ja primam pokajanje i Ja sam milostiv.“ (El-Bekare, 159)

-„Doista oni koji taje ono što je Allah u Knjizi objavio i to prodaju za bagatelnu cijenu – ti u trbuhe svoje samo vatru trpaju, na Sudnjem danu Allah ih neće ni osloviti, niti ih očistiti, njima pripada kazna bolna.“
(El-Bekare, 174)

-„A kada Allah uze obavezu od onih kojima je data Knjiga da će to sigurno ljudima objašnjavati i ništa iz nje neće kriti, pa su je oni za leđa svoja bacili, prodajući je za bagatelnu cijenu! A ružno li je to što za to kupuju.“ (Ali Imran, 187)

Allah, Azze ve Dželle, obavezao je grupaciju iz Ummeta da se bavi pozivom ka Allahu, i da naređuje dobro a sprječava zlo.

-„I neka među vama bude onih koji će na dobro pozivati i tražiti da se čini dobro, a od zla odvraćati, oni će šta žele postići.“ (Ali Imran, 104)

Od Ebu Seida, radijAllahu anhu, prenosi se da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:

-„Ko od vas vidi kakvo loše djelo neka ga promijeni svojom rukom, ako ne može, onda svojim jezikom. Ako ni to ne može, onda svojim srcem, a to je najslabiji iman.“ (Muslim, Kitabi iman, 69/1, 49)

Ovaj hadis pojašnjava da je naređivanje dobra i odvraćanje od zla obaveza svakoj osobi prema ovim nabrojanim stepenima.

Od Abdullaha ibn Mes’uda prenosi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:
-„Svaki vjerovjesnik kojeg je Allah slao određenom ummetu prije mene imao je iz svoga ummeta pomagače i drugove koji su se pridržavali njegovog sunneta i slijedili njegovu naredbu. Zatim bi poslije njih došle generacije koje bi govorile ono što nisu radile. Radile bi ono što im nije bilo naređeno. Ko se protiv njih bude borio svojom rukom, on je vjernik. Ko se protiv njih bude borio svojim jezikom, on je vjernik. Ko se protiv njih bude borio svojim srcem, on je vjernik. Poslije toga nema imana ni koliko je zrno gorušice.“
(Muslim, Kitabi iman, 70/1, 50)

Od Ebu Hurejre, radijAllahu anhu, prenosi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:

„Ko bude upitan o nekom znanju koje poznaje, a onda ga prikrije, bit će na Sudnjem danu zauzdan uzdama od vatre.“
(Tirmizi, Kitabu ilm, 29/5, 2649; Ebi Davud, Ilm, 321/3, 3658; Ibn Madže, Muqadimeh, 98/1, 266; Ahmed, Musned, 263/2, 305; Albani, Sahihu Sunnen)

Osmo: Oponašanje i slijepo slijeđenje nevjernika jedan je od najvećih uzroka nastanka novotarija među muslimanima. Na to ukazuju hadis Ebu Vakida El-Lejsija, radijAllahu anhu, koji kaže:

„Izašli smo sa Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, na Hunejn. Tek smo nedavno prešli na Islam. Prešli su na Islam na dan oslobođenja Mekke. Prošli smo pored nekog drveta i rekli Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem,: „Napravi nam Zatu Envat kao što oni imaju Zatu Envat!“ Nevjernici su imali drvo oko kojeg su boravili i svoje oružje za njega okačivali. Nazivali su ga Zatu Envat. Kada smo to rekli Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: „Allahu ekber! Rekli ste, tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, ono što su rekli i sinovi Israilovi Musau: „Napravi i ti nama boga kao što i oni imaju bogove! Vi ste, uistinu, narod koji nema znanja,- reče on“ (El-Ea’raf, 138) Vi ćete sigurno postupati po običajima onih prije vas.“
(Ebi Asim, Kitabus sunneh, 37/1,76; Hasen, Albani, Kitabus sunneh, 37/1; Tirmizi, Kitabu el fiten, 475/4,2180, hasen sahih)

U ovom hadisu je jasan dokaz da je oponašanje nevjernika podstaklo sinove Israilove da upute ovaj ružan zahtjev. Isto to je navelo ashabe Vjerovjesnika Muhammeda , sallallahu alejhi ve sellem, da ga pitaju da im odredi jedno drvo u kojem će tražiti bereket mimo Allaha, Azze ve Dželle.

Tako je većina ljudi iz reda muslimana oponašala nevjernike u djelima novotarija i širka, mnogoboštva, kao što su praznici i rođendani, novotarije na dženazama i zidanje turbeta. Nema sumnje da je slijeđenje običaja drugih jedno od poglavlja strasti i novotarija.
(Tenbihu uli ebsari ila kemal el din ve ma fi el bid’a min ahtar, El šejh Salih Seid es-Suhejmi, 147; Kitabu tevhid, Salih el Fevzan, 87; Ehvae vel iftiraq vel bid’a ve mevqafus selefu minha, El šejh Nasir Abdulkerim Uqla, 170/2)

To je još jasnije iz hadisa Ebu Seida El-Hudrija u kojem kaže da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:

-„Sigurno ćete slijediti običaje onih prije vas, pedalj po pedalj, lakat po lakat. Čak i kada bi ušli u gušterovu rupu, vi biste ih slijedili.“ Rekli smo: „Allahov Poslaniče, jesu li to židovi i kršćani? Odgovorio je: „Ko bi drugi bio?“
(Buhari, El itisam bil kitabi ves sunneh,7320; Muslim, Kitabu ilm, 2669)

Imam En-Nevevi kaže: „Običaji su pravci ili putevi, a pedljem, podlakticom i gušterovom rupom želi se dočarati ogromna suglas-nost u nepokornostima i prekršajima, ali ne i suglasnost u nevjerstvu. Ovo je očito nadnaravno djelo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jer se desilo ono o čemu je i obavijestio.“
(Šerh Sahihu Muslim, 460/16)

Očituje se da su pedalj, podlaktica, put i ulazak u rupu, vid dočaravanja slijeđenja nevjernika u svemu onome što Šerijat zabra-njuje ili smatra pokuđenim. (Fethul bari, Ibn Hadžer, 301/13)

Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, upozorio je na oponašanje sljedbenika drugih vjera, rekavši:
-„Poslan sam pred sami Sudnji dan sa sabljom, sve dok ne bude obožavan Allah Jedini Koji nema sudruga. Učinio je moju opskrbu pod sjenom moga koplja, a poniženje je dao onome ko se suprostavlja mojoj naredbi. Ko se poistovijeti sa nekim narodom, on je od njih.“
(Imam Ahmed ibn Hanbel, Musned, 50/2, 92. Hadis prenosi od Ibn Omera)

Deveto: Oslanjanje na slabe i apokrifne hadise jedan je od uzro-ka koji vodi u novotarije i njihovo širenje.

Mnogi sljedbenici novotarija oslonili su se na isprazne, slabe hadise koji su izmišljeni kao laž na Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
Takve hadise, hadiski stručnjaci ne prihvataju za izgradnju šerijatskih pravila. Odbacili su ispravne hadise koji se suprostavljaju novotarijama kojih se oni pridržavaju. Time su zapali u propast i teškoću. Nema stanja, i nema snage osim uz pomoć Allaha.
(Medžmu’u fetava Ibn Tejmijje,361-363/22; El Itisam, Imam Eš-Šatibi, 287/1)

Deseto: Ekstremizam i pretjerivanje jedan je od najvećih uzroka širenja novotarija i njihove pojave. To je uzrok i pojave mnogoboštva (širka) među ljudima. Ljudi su poslije Adema, alejhissellam, bili u čistom tevhidu (ispovijedali jednoću Allahu) deset stoljeća. Poslije toga su se veza-li za dobre ljude i pretjerali u tome, sve dok ih nisu počeli obožavati mimo Allaha, Azze ve Dželle. Allah Uzvišeni poslao je Nuha da poziva u tevhid. Zatim su se jedan za drugim smjenjivali poslanici, a.s.
(El bidaje ven nihaje, Ibn Kesir, 106/1)

Pretjerivanje i ekstremizam može biti vezano za ličnosti, kao što je smatranje vođa i evlija svetima, njihovo uzdizanje iznad stepena koji zaslužuju. To, na kraju, vodi u obožavanje. Pretjerivanje u vjeri može biti i dodavanjem na ono što je Allah, Azze ve Dželle, propisao, ili pretjeranom žestinom i nepravednim izvođenjem drugih iz Islama. Pretjerivanje u suštini označava prelazak granice u vjerovanjima i djelima, tako da se nešto previše pohvali ili pokudi izvan činjeničnog stanja. (Iktidau es-siratil musteqim, šejhul-islam Ibn Tejmijje, 289/1)

Allah Uzvišeni upozorio je na pretjerivanje rekavši sljedbenicima Knjige:

„O sljedbenici Knjige, ne zastranjujte u svom vjerovanju, i o Allahu govorite samo istinu. Mesih, Isa sin Merjemin, samo je Allahov poslanik,... “ (En-Nisa, 171)

Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, upozorio je na pretjerivanje u vjeri. Od Ibn Abbasa, radijAllahu anhu, prenosi se da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:

-„Čuvajte se pretjerivanja u vjeri, jer je pretjerivanje u vjeri one prije vas u propast odvelo.“
(Ibn Madže, Kitabu el menasik, 1008/2; Imam Ahmed, Musned, 347/1; En-Nesaji, 268/5; Iktidau es-siratil musteqim, Ibn Tejmijje, 289/1, sahih)

Očituje se da je pretjerivanje u vjeri jedan od najvećih uzroka širka, novotarija i strasti.
(Iktidau es-siratil musteqim, Ibn Tejmijje, 289/1; El Itisam, Imam Eš-Šatibi, 329-331/1; Ehvae vel iftiraq vel bid’a ..., šejh Nasir Abdulkerim Uqla, 171/1, 183)

Zbog opasnosti pretjerivanja u vjeri Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio je pretjerano hvaljenje, rekavši:

-„Nemojte me uzdizati kao što su kršćani uzdigli Isaa sina Merjemina. Ja sam samo Njegov rob. Recite: ‘Allahov rob i Njegov poslanik’.“ (El Buhari, Kitabu enbija, 17

Propis o novotariji u vjeri

Nema sumnje da je svaka novotarija u vjeri zabluda i da je zabranjena, jer Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže:

-„Čuvajte se uvedenih stvari, jer je svaka uvedena stvar novotarija, a svaka novotarija je zabluda.“ (Ebi Davud, 201/4,4607; Tirmizi, 44/5,2676)

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, također kaže: „Ko u ovu našu vjeru uvede ono što nije od nje to mu se odbacuje.“

A u predaji od Muslima stoji: „Ko uradi neko djelo koje nije u skladu sa onim na čemu smo mi,ono mu se odbacuje.“ (Muttefekun alejhi, El Buhari, 222/3,2697; Muslim, 1343/3,1718)

Oba hadisa ukazuju da je svaka uvedena stvar u vjeri novotarija i da je svaka novotarija zabluda i da se odbacuje. Novotarije u ibadetima su zabranjene. Međutim, zabrana se razlikuje shodno vrsti novotarije.

Od njih su neke nevjerstvo (kufr), kao što je kruženje oko kaburova iz približavanja onima koji u njima leže, te prinošenje žrtava i zavjetovanje kaburovima, dozivanje onih koji su u kaburovima, traženje pomoći od njih. Ovdje spadaju i izreke ekstremnih džehmija, mu’tezila i rafidija - šija.


Neke od njih su sredstva i put do širka, kao što je izgradnja turbeta na kaburovima, te namaz i dova kod kaburova.

Neke od tih novotarija su od ostalih grijeha, kao što je novotarija celibata, posta uz stajanje na suncu, kastriranje s ciljem prekidanja strasti i slično.
(Kitabu tevhid, Salih el Fevzan, 82)

Imam Eš-Šatibi spominje da grijeh novotara nije na jednom stepenu, nego na različitim stepenima, a ta različitost dolazi iz nekoliko aspekata, prema sljedećem poretku:

1. s obzirom da li se novotar predstavlja da čini idžtihad ili se povodi za nekim.
2. povezanost novotarije sa jednom od nužnih stvari, a to su vjera, život, čast, razum i imetak, ili nešto drugo.
3. da li novotar prikriva novotariju ili je javno propagira.
4. da li poziva u nju ili ne poziva.
5. da li se bori protiv sljedbenika Sunneta ili ne bori.
6. s obzirom da li je novotarija iz osnove ili je postala promje-nom propisanog.
7. da li je novotarija jasna ili komplicirana.
8. da li je novotarija nevjerstvo (kufr) ili nije.
9. da li ustrajava u novotariji ili ne ustrajava.

Pisac, Imam Eš-Šatibi, pojašnjava da se ovi stepeni razlikuju i u grijehu shodno stepenu novotarije. Pojašnjava da su neki stepeni ovih novotarija zabranjeni a neki pokuđeni. Svojstvo zablude stalno je vezano za novotariju i obuhvata sve njene vrste.
(El Itisam, Imam Eš-Šatibi, 216-224/1, 530/2)

Nema sumnje da se novotarije dijele shodno njihovim stepeni-ma u grijehu i to na tri dijela:

1. Očito nevjerstvo.
2. Jedan od velikih grijeha.
3. Jedan od manjih grijeha.

A mala novotarija ima svoje uslove:

1. da se stalno ne čini, jer ustrajnost u njenom činjenju čini je velikom novotarijom u pogledu njenog počinioca.
2. da ne poziva u nju, zato što se time uvećava grijeh jer se mnogo postupa po njoj.
3. Da se ne čini na mjestima okupljanja ljudi niti na mjestima gdje se uspostavljaju Sunneti.
4. Da malu novotariju ne smatra malom ili prezrenom, jer se na takav način potcjenjuje. Potcjenjivanje grijeha je veće od samog grijeha.
Ime zablude obuhvata ove sve tri podjele, jer je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, svaku novotariju nazvao zabludom. To obuhvata novotariju koja izvodi iz Islama i novotariju koja čovjeka čini grješnikom, svejedno bila ona velika ili mala.
(El Itisam, Imam Šatibi, 551,559/2,517/2,539/2,516/2)

Ima i onih koji su podijelili novotarije prema podjeli pet isla-mskih propisa, pa su rekli: ‘Jedan dio novotarija je vadžib, drugi je zabranjen, treći je mendub, četvrti mekruh i peti proizvoljan’. Međutim, ova podjela je suprotna riječima Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem,: „Svaka izmišljena stvar je novotarija, a svaka novotarija je zabluda.“ (Ebi Davud, 201/4,4607; Tirmizi, 44/5, 2676)

Imam Eš-Šatibi odbacio je ovu podjelu nakon što ju je spome-nuo, a i onoga koji je zastupa. Odgovor je, da je ova podjela izmišljena i nema šerijatskog argumenta. Čak je i sama kontradiktorna, jer u suštini novotarija nema šerijatskog dokaza, niti iz šerijatskih tekstova niti iz pravila Šerijata. Da postoji dokaz za nju iz Šerijata za obaveznost, pohvalnost, dozvoljenost onda ne bi ni postojala novotarija. Tako bi djelo novotarije ulazilo pod propis općenitih djela koja su naređena, ili u kojima je dat izbor. Spajanje pojmova da su te stvari novotarije i da postoje dokazi za njihovu obaveznost, pohvalnosti ili dozvoljenost je spajnje dvije kontradiktorne stvari. Što se tiče pokuđenih (mekruh) i zabranjenih (haram) novotarija, to se može prihvatiti iz aspekta što su novotarije, a ne iz nekog drugog aspekta. (El Itisam, Eš Šatibi, 246/1)