Sunday, September 27, 2009

Sekte i pravci ovog stoljeća


U ovom i prošlom stoljeću postoje između ostalih slijedeće zalutale sekte: Babije, Behaije i Kadijanije i sve su one alatke koje ruše dini-islam i njegove sljedbenike. Zbog toga je dužnost svakog muslimana širenje istine o ovim frakcijama i upozoravanje na njihove zablude. To se smatra jednom vrstom džihada u današenjem vremenu. Osnivač jedne od ovih sekti sebe je prozvao poslanikom, kao što je to učinio lažov Ali Muhammed eš-Širazi i drugi koje veličaju Babije, Behaije i Kadijanije. Neki od njih se nalaze u Americi, Africi i zapadnoj i istočnoj Aziji. Iran i Indija spadaju u najveće kolijevke zalutalih frakcija i sekti, i u njima se nalaze tajne organizacije i frakcije misticizma koje šire otrov i spletke protiv islama. U ove dvije države su proširene sekte Batinija, Kadijanija i Behaija, a sve tri su nagovijestile radosnu vijest Židovima da će Kuds (Bejtu-l-Makdis) biti njihov. A najopasnije sredstvo u rušenja islama su smišljene potvore i općenito ideološki rat različitim metodama i sredstvima koji svoju potporu nalazi kod kolonizatora, cionista i kršćana. Njihove zavjere su, između ostalih, odstranjivanje Šeri’ata iz vlasti, pozivi ženama da iziđu iz kuće i otkriju se a sve upakovano u savremene parole, širenje otpadničkih ideja među muslimanima, u vjeri i arapskom jeziku pod parolom da je to modernizam i savremenost i td.


Nadalje, tzv. masoni su jedna od najsofisticiranijih organizacija koja udara na muslimanski Ummet, a ona je destruktivna za sve vjere. To je istaknuto na njihovom sastanku u Beogradu 1911. godine kada su rekli: “Ne smijemo zaboraviti da smo mi masoni neprijatelji vjera, i nikako ne smijemo posustati dok ih ne uništimo.” Zato je Sabor uleme pri Islamskoj Svjetskoj Ligi u Mekki izdao fetvu u pogledu masonizma i njenih pripadnika, upozorivši na njihove zavjere i lukave ciljeve, ubrojivši je u organizacija koje otvoreno planiraju rušenje islama i muslimana. U fetvi se ističe: Pripadništvo masonima smatra se nevjerstvom u Allaha dž.š.,. U stvari to je jevrejska tajna teroristička organizacija vrlo dobro organizirana.” Tako se navodi u Mevsu’atu-l-mujessereti fi-l-edjani ve-l-mezahibi. Takođe, nekada među najopasnijim savremenim pravcima koji je rušio islam je komunizam čija je ideologija da bog ne postoji i da je život materija. Ovaj je pravac izniknuo kao produkt cionističkih ideja, a njegov je začetnik filozof Marks, inače i sam jevrej. Komunisti su dobro poznati po svojim zločinima u maloj Aziji gdje su prigrabili više zemalja i primorali ih na odbacivanje islamske vjere. S druge strane, postoji i unutrašnje rušenje islama i to putem osoba koje se pokazuju pripadnicima islama a u srcu nose i skrivaju načela sekularizma , egzistencionalizma i nacionalizma. A tim načelima i idejama pozivali su kršćani s ciljem zamjene arapskog nacionalizma sa islamskom ligom. To se očito vidi u demokratskim, sekularnim i nacionalnim strankama na kojeg pozivaju arapski kršćani od ranog vremena. Tu spadaju i Ibahije koji su se raširili do te mjere da je većina muslimanske omladine učila u njihovim školama i na koje su masovno utjecala mišljenja Sartra, Frojda, Darvina i drugih mislilaca prošlog stoljeća koji se suprotstavljaju islamskim pogledima na kosmos, čovjeka i život. Mnoga je omladina zalutala pod utjecajem njihovih ideja i školskih programa tako da su zaboravili i odbacili vjeru i jezik i lijepo islamsko naslijeđe. Naravno u pravce koji ruše islam spadaju i grupe za pokrštavanje i pozivanje u nevjerstvo koje su osnovali kršćani i orijentalisti. Ovi potonji su posebno proturali ideje kojima su ciljali da naprave nedoumice i ubace sumnje kod muslimana u njihovo vjersko ubjeđenje i tradiciju.

Sekte zablude i širka


U rušenju islama učestvuju i ekstremne sufije i pripadnici tarikata koji su izašli iz okvira ibadeta zbog kojeg su stvoreni od Allaha, te slijede načela koje nemaju ništa sa dini-islamom. Oni se smatraju od onih koji prave red, ali su ustvari od onih koji prave nered na Zemlji, naročito njihovim pozivima u djela koja su nevjerstvo i otpadništvo, te tome da znaju skriveno (gajb) i da se susreću sa Resulullahom ,s.a.v.s., živim. Nered i širk koje su proširili dostigli su tu mjeru da običan svijet koji se pripisuje islamu a koji nema znanja smatra naklonost njima, privrženost i doticanje njihova tijela ili spominjanje njihova imena radi navodnog berićeta normalnim. Šta više, smatraju normalnim traženje pomoći od njih radi otklanjanja zla i dostizanja dobra. Navedene zablude raspostranjene su u niz tzv. muslimanskih zemalja, a između ostalih ih zastupaju sekte Vahdetu-l-vudžud , Ashabu-l-hulul i Kuburijun , koje su se razišle u tarikatima, a usaglasile u načinu činjenja širka i molitvi drugom osim Allaha.
Na kraju valja reći da navedene sekte i frakcije treba upoznati kako bi se sačuvali njihovog zla i druge upozorili na njih. Odgovornost za njihovo otkrivanje je na učenjacima i daijama, a naravno treba objašnjavati i pozivati grupi koja će jedina biti spašena i koju je spomenuo Resulullah ,s.a.v.s., u hadisu. Ona je ta koja se pridržava Allahove Knjige i Sunneta Poslanika ,s.a.v.s., bez obzira gdje se nalazila.

Kaže Uzvišeni Allah:

وَأَنَّ هَٰذَا صِرَاطِي مُسْتَقِيمًا فَاتَّبِعُوهُ ۖ وَلَا تَتَّبِعُوا السُّبُلَ فَتَفَرَّقَ بِكُمْ عَنْ سَبِيلِهِ
“I doista, ovo je pravi Put moj, pa se njega držite i druge puteve ne slijedite, pa da vas odvede od puta Njegova.”



Kaže Allah, ‘azze ve dželle, u drugom ajetu:

إِنَّ الَّذِينَ فَرَّقُوا دِينَهُمْ وَكَانُوا شِيَعًا لَسْتَ مِنْهُمْ فِي شَيْءٍ
“Tebe se ništa ne tiču oni koji su vjeru svoju raskomadali i u stranke se podijelili, Allah će se za njih pobrinuti. On će ih o onome što su radili obavijestiti.”

Ibn Kesir ovako to tefsiri: “Ovaj ajet se odnosi na svakog ko se odvojio od Allahove vjere i bio joj u koliziji. Uzvišeni Allah je poslao Njegova Poslanika sa uputom i istinitom vjerom da bude iznad svih vjera, njen Šeri’at je jedan, nema suprotnosti niti razilaženja u njoj, a ko se bude razišao bit će od onih koji su se “u stranke podijelili”, tj. frakcije poput pripadnika sekti i grupacija koje se povode za strastima i zabludom. Uzvišeni Allah je Svoga Poslanika ogradio od onoga na čemu su ove sekte.” Allah najbolje zna.

Razilaženje, nesuglasice i novotarije


Ogroman faktor destrukcije ovog Ummeta je njihova nesaglasnost. To se najbolje vidjelo nakon Osmanovog , r.a, ubistva, kada je dio ashaba dao prisegu Aliji , r.a, dok je Muavija , r.a, koji je bio namjesnik Šama bio mišljenja da se prvo presudi Osmanovim ubicama, za razliku od Alije , r.a, koji je bio mišljenja da treba odgoditi stvar dok se situacija ne smiri. Različita mišljenja bila su povodom smutnje i sukoba koji su se desili između dvije skupine. Nakon toga su se pojavile razne vrste frakcija, a neke od njih su smatrali Aliju , r.a, bogom, neki su smatrali i pozivali da je poslanstvo trebalo biti dato njemu, ali ga je Džibril, a.s., dao Muhammedu ,s.a.v.s.,. Ovo su inače jedne od najvećih laži i izmišljotina, da nas Allah sačuva. Sekte koje se pojaljuju su Zejdijje, Karamite, Abidijuni, koji su sebe nazivali Fatimijama, pa su se poslije oni sami izdjelili na Nusejrijje, Druze, Šujhijje i Hašašine. Šteta od ovih sekti, kako to ističe šejh Ibn Tejmijje, “veća je od štete Židova i takve se ne smije postavljati na granice islamske države.” Od frakcija su nadalje i Ismailijje čija je stvarna namjera bila rušenje islama, a od njih su nastale sekte Behra i Agahanijje.


Od onih koji su saučesnici u rušenju Ummeta su zagovornici novotarije poput Hawaridža. Od njihove zablude je napad i suprostavljanje vladaru, te njihova osuda svih onih koji nisu njihova mišljenja da su nevjernici. Oni odbijaju Sunnet ako ne nađu jasan kur’anski ajet da ga potvrđuje. Ibadijje je slična sekta koja je poznata čak do današnjeg vremena. Takođe mu’tezile koji zastupaju novotariju da je Kur’an stvoren. Od njih su i kaderije koji niječu kader, zatim Džehmijje koji niječu ajete i hadise koji govore o Allahovim svojstvima. Npr, kažu Allah nema ruke ni lice i sl. Džebrije niječu da i jedan pokret ili posao pripada čovjeku i pripisuju ga Allahu, subhanehu ve te’ala. Nadalje, sekta Murdžija koji smatraju da ne smetaju grijesi ako ima imana u srcu. Njima se suprostavio šejhu-l-islam Ibn Tejmije i ukazao na temeljne greške u njihovom mišljenju da su svi ljudi na istom stepenu imana, jer nisu uzeli u obzir da se ljudi uzdižu dobrim djelima jedni nad drugim. Tu su i Eš‘arije koji su poznati po tumačenju Allahovih svojstava, što je u suprotnosti onome na čemu je ehlu Sunnet i džema’at.

Wednesday, September 9, 2009

Niko od vas neće biti mumin (vjernik) sve dok ne bude želio svome bratu ono što želi i sebi


Od Ebu Hamaze Enesa ibn Malika, radijallahu anhu, služitelja Allahova Poslanika, alejhis-selam, prenosi se da je Vjerovjesnik, alejhis-selam, rekao: "Niko od vas neće biti mumin (vjernik) sve dok ne bude želio svome bratu ono što želi i sebi."( Buhari, 1/56-57 i Muslim, 45)

Ovaj hadis bilježe Buhari i Muslim od Katade, on od Enesa. Muslimovo predanje glasi: "...sve dok ne bude želio svom komšiji ili bratu..." sumnjajući koja je riječ upotrijebljena.

Također ga bilježi i imam Ahmed u ovoj formi: "Čovjek ne može dostići istinski iman sve dok ljudima ne bude od dobra želio ono što želi i sebi." (Ahmed, 3/176., 206)

Ovo predanje objašnjava značenje predanja koje bilježe Buharija i Muslim jer se u ovom predanju pojašnjava da se pod negiranjem imana, koje se spominje u predanju dva Sahiha, misli na negiranje njegove suštine i vrhunca jer se vrlo često zapostavljanjem određenih načela i dužnosti iman potiskuje, ali ne prestaje postojati. Primjera radi navodimo hadis:

"Nije bludnik vjernik u trenucima dok čini blud, niti je kradljivac vjernik u vrijeme dok krade, niti je vjernik onaj koji pije alkohol u vrijeme dok ga pije!" (Buhari, 5/119. i Muslim, 57)

"Nije vjernik onaj od čijih smicalica nije siguran njegov komšija." (Buhari, 10/443)


Učenjaci se razilaze oko statusa velikog grješnika, tj. da li je on vjernik nepotpuna imana ili nije vjernik (murnin) nego samo musliman, ili uopće nije vjernik?

Za onoga koji čini male grijehe ne može se smatrati da je potpuno lišen imana, već je on mumin nepotpunog imana koji je umanjen u omjeru njegovih loših djela.

Stav da velikog grješnika treba smatrati muminom umanjenog imana prenosi se od Džabira ibn Abdullaha, a to je mišljenje i Ibnul-Mubareka, Ishaka, Ibn Ubejda i drugih.

Ebu Džafer Muhammed ibn Ali smatra da velikog grješnika ne treba smatrati muminom već samo muslimanom, a neki navode da je to i odabrano mišljenje učenjaka ehli-sunneta.

Abdullah ibn Abbas, radijallahu anhuma, kaže: "Od bludnika se uklanja (dok blud čini) svjetlo imana!"

Ebu Hurejra, radijallahu anhu, veli: "Bludniku u trenutku bluda iman se podiže i stoji iznad njega poput oblaka, pa ako se pokaje, vrati' mu se!" Abdullah ibn Revaha i Ebu Derda, radijallahu anhuma, kažu: "Iman je poput odjeće koju čovjek ponekad oblači, a ponekad svlači." A to se isto prenosi i od imama Ahmeda i drugih.

Dakle, ako čovjek upotpuni osobine i vrline imana, on ga je obukao, a ukoliko od njih nešto propusti, onda je svoj iman skinuo sa sebe. Ovime se aludira na savršeni i potpuni iman kojem ništa ne nedostaje.

Hadisom se želi reći da u osobine imana spada i to da čovjek želi svom bratu muminu ono što želi sebi, i da prezire da se njegovom bratu desi ono što ne želi da se i njemu samom dogodi.

Ukoliko taj osjećaj ne postoji u njegovom srcu, onda je to čovjek umanjenog imana.

Ebu Hurejra, radijallahu anhu, pripovijeda da mu je Vjerovjesnik, alejhis-selam, rekao: "Želi ljudima ono što želiš sebi, bit ćeš mumin!" (Tirmizi, 2305)

Poslanik, alejhis-selam, je, između ostalog, i ovim uvjetovao ulazak u Džennet. U Muslimovom Sahihu prenosi se od Abdulla-ha bin Amra bin el-Asa da je Poslanik, alejhis-selam, rekao:

"Ko želi da se izvuče iz vatre i uđe u Džennet neka dočeka smrt vjerujući u Allaha i Sudnji dan, želeći ljudima ono što želi i sebi".

Ebu Zerr, radijallahu anhu, pripovijeda:
"Rekao mi je Allahov Poslanik, alejhis-selam: 'Ebu Zerre! Vidim da si slab i vidim da si blag. Želim ti ono što želim i sebi. Ne prihvataj vodstvo, pa makar samo nad dvojicom, i ne prihvataj brigu o imetku siročadi!'" (Muslim, 1826)

Poslanik, alejhis-selam, zabranio je ovo Ebu Zerru jer je znao da je on slab i popustljiv, a Vjerovjesnik je to svakom slabašnom preporučivao. Poslanik, alejhis-selam, je bio vođa ljudima jer ga je Allah ojačao i pripremio za to. Naredio mu je da pozove sveljude da mu se pokore i da preuzme vodstvo nad njihovim vjerskim i svjetovnim životom.

Muhammed ibn Vasia prodavao je svog magarca pa ga neki čovjek upita: "Jesi li zadovoljan da ga ja kupim?" Muhammed mu odgovori: "Da sam bio zadovoljan njime, ne bih ga prodavao!"
Ove riječi dovoljno govore da Muhammed nije želio svom bratu ono što nije želio sebi.

Nu'man ibn Bešir, radijallahu anhu, pripovijeda da je Vjerovjesnik, alejhis-selam, rekao: "Primjer vjernika u međusobnoj ljubavi, suosjećajnosti i samilosti jeste kao primjer jednog tijela. Kada oboli jedan njegov organ, ostatak tijela se solidariše i pridruži mu se u nesanici i temperaturi." (Buhari, 10/438. i Muslim, 2586)
Ovo je jasan dokaz da vjernika boli i žalosti ono što boli i žalosti njegova brata.

Predmetni hadis Enesa, radijallahu anhu, ukazuje da vjernika raduje ono što raduje njegova brata vjernika i da mu želi ono što želi sebi. Sve su te osobine odbrana zdravog srca od prevare, zlobe i zavidnosti. Iz zavidnosti proistječe da zavidnik prezire da ga iko pretekne u dobru ili da bude kao on, jer on želi da bude iznad ljudi po svojim osobinama i da bude izuzetak u odnosu na njih.

Iman traži upravo suprotno, a to je da svi vjernici s njim učestvuju u dobru koje mu je Allah dao jer to nimalo neće umanjiti njegovu nagradu.

Uzvišeni je u Svojoj knjizi pohvalio one što se ne ohole i ne siju nered na Zemlji:
"Taj drugi svijet dat ćemo onima koji ne žele da se na Zemlji ohole i da nered čine..." (El-Kasas, 83.)
U komentaru ovog ajeta Ikrima, radijallahu anhu, i drugi rekli su: "El-uluw jeste oholost i traženje ugleda i položaja kod vladara, a fesad je činiti grijehe."

Onaj ko prezire da ga iko pretekne u eleganciji nije grješan zbog toga.

Imam Ahmed i Hakim u svom Sahihu bilježe hadis od Ibn Mesuda, radijallahu anhu, u kojem stoji: "Došao sam Vjerovjesniku, alejhis-selam, kada je u njegovom društvu bio Malik ibn Mirara er-Rehavi, radijallahu anhu, i čuo sam ga kako pita: 'Allahov Poslaniče! I sam vidiš kakvu mi je ljepotu Allah odredio a ja ne želim da me iko od ljudi prestigne u šnjirama na cipelama a kamoli u nečem drugom, pa je li to oholost?' Na to mu Poslanik odgovori: 'Ne, to nije oholost, već je oholost odbacivanje istine i potcjenjivanje ljudi!"" (Ahmed, 1/375. i Hakim, 4/182)

Zbog toga su neki od selefa govorili: "Skromnost i pobožnost jeste prihvatiti istinu od bilo koga ona došla pa makar to bilo dijete. Pa ko prihvati istinu od onoga ko je donese, bez obzira ko on bio, odrasli ili dijete, volio ga ili ne, takav će se smatrati poniznim! A ko je odbije prihvatiti iz gordosti, takav je ohol.

Potcjenjivanje i ponižavanje ljudi jeste rezultat samoljublja čovjeka koji sebe smatra savršenim a ljude nepotpunim!

Ukratko se može rezimirati da vjernik treba Željeti vjernicima ono što želi sebi i mrzjeti da se njima dogodi ono što mrzi da njega pogodi, a ukoliko kod svoga brata primijeti neku mahanu ili nedostatak u vjeri, nastojat će ukazati mu na to, na korektan i mudar način.

Neki dobri prethodnici govorili su: "Ljudi koji vole Allaha vide Njegovim svjetlom i sažalijevaju one koji čine grijehe prema Allahu. Mrze njihova djela a suosjećaju s njima i nastoje ih savjetima odvratiti od njihovih loših postupaka. Sažalijevaju njihova tijela od džehenemske vatre. Vjernik neće upotpuniti iman sve dok ne bude želio ljudima ono što želi sebi. A ako vidi da ga je neko u nekom dobru premašio, poželjet će da i on bude takav, a ako to dobro bude vjersko, ta njegova želja će biti lijepa."

Vjerovjesnik, alejhis-selam, želio je sebi šehadet na Allahovom putu. (Buhari, 1/92. i Muslim, 1876)
Poslanik, alejhis-selam, rekao je:
"Nije dozvoljeno zavidjeti osim dvoma: čovjeku kojem je Allah dao obilno bogatstvo te ga on i danju i noću troši na Njegovom putu, i čovjeku kojem je Allah dao znanje Kur'ana te ga ovaj uči (i živi po njemu) i danju i noću." (Buhari, 1/165. i Muslim, 816)

Onaj ko vidi nekoga da troši svoj imetak na Allahovu putu pa rekne: "Kada bih ja imao imetka, radio bih isto što i taj", imat će istu nagradu kao i onaj koji troši svoj imetak na Allahovu putu. (Hadis je sahih. Ovo je dio hadisa Ebu Kebša el-Ensarija, r.a. Hadis je zabilježen u djelu Hadir-ruhi da ahkamit-tevbetin-nesuhi, 216)

Ako se radi o nekoj ovosvjetskoj dobiti nema nikakva dobra u tome da je čovjek žudno priželjkuje jer Uzvišeni kaže:
'I iziđe on pred narod svoj u svom sjaju: Ah, da je i nama ono što je dato Karunu, govorili su oni koji su čeznuli za životom na ovom svijetu, '0n je, uistinu, presrećan.' 'Teško vama', govorili su učeni, 'onome koji vjeruje i čini dobra djela bolja je Allahova nagrada...'" (El-Kasas, 79.-80.)

Što se tiče riječi Uzvišenog: "I ne poželite ono čime je Allah neke od vas odlikovao...,",
(En-Nisa, 32.) neki su ih protumačili zavidnošću, a zavidnost je da čovjek poželi da se imetak i autoritet koji su dati njegovu bratu presele kod njega. A riječ temenna (priželjkivanje) protumačili su zabranjenom željom, i šerijatski i sudbonosno, kao npr. da neka žena poželi da bude muškarac ili da i one imaju vjerske odlike kojima su muškarci zaduženi, kao što je džihad, ili dunjalučke, kao npr. da imaju isti status u vezi s pitanjima nasljedstva, akla, svjedočenja itd. Rečeno je da sve ovo ajet obuhvata i sadržava.

Pored svega toga, vjernik treba tugovati za eventualno propuštenim šansama za činjenje dobrih djela i zato mu je naređeno da se u vjeri ugleda u onog koji je pobožniji i bogobojazniji od njega. I u tome se treba takmičiti i ulagati svoj trud i snagu. To je i Uzvišeni jasno rekao: "...i neka se za to natječu oni koji hoće da se jiatječu!" (El-Mutaffifun, 26.)

Vjernik ne smije prezirati da neko učestvuje s njim u tom natjecanju, naprotiv, on treba svoju braću podsticati na to jer je to istinski savjet muslimanima.

Fudjal je u tom značenju izrekao slijedeće riječi: "Ako budeš neiskreno želio ljudima ono što želiš i sebi, onda nećeš izvršiti zavjet svom Gospodaru. Kako ćeš ga ispuniti, a ti želiš da oni budu na manjem stepenu od tebe?!"

On ovom izrekom aludira da se izvršenja savjeta prema muslimanima ogledaju u želji da oni budu na većem stepenu od tebe. Ovo je veoma visok stepen i uzvišena deredža u savjetovanju.
Međutim, ona nije vadžib nego je u Šerijatu naređeno da čovjek želi svom bratu da bude kao i on. Ali, i pored toga, ako ga neko pretekne u nekoj vjerskoj odlici, nastojat će ga sustići i u isto vrijeme će biti tužan zbog svoje nemarnosti u zaostajanju za onima koji su ga pretekli. To se neće smatrati zavidnošću prema njima na onome što im je Allah dao, nego će to biti konkurencija njima, želja i tuga duše zbog njene nemarnosti i zaostajanja iza onih koji su je pretekli.
Vjernik uvijek treba sebe smatrati nemarnim u odnosu na one koji su ga pretekli u pobožnosti. To će mu donijeti dvije vrijedne koristi:
revnosno i marljivo će sebe podsticati na činjenje dobrih djela, zato će ih povećavati;
smatrat će da je ono što je uradio nedovoljno i nepotpuno kako bi zaradio Allahovo zadovoljstvo.
Iz toga će proisteći da će on vjernicima željeti da budu bolji od njega jer se neće zadovoljiti da budu u istom stanju kao on. U isto vrijeme on neće biti zadovoljan stanjem svoje duše, već će nastojati da ga promijeni i popravi.

Muhammed ibn Vasi'a, rahimehullah, govorio je svom sinu: "Što se tiče tvoga oca, ne dao Bog da među muslimanima bude dosta ljudi kao što je on."

Ako čovjek nešto ne želi sebi, kako onda da želi muslimanima da budu kao i on, a on još ima obavezu savjetovanja prema njima?! Naprotiv, on treba željeti muslimanima da budu bolji od njega i da želi da bude bolji nego što jeste.

Ako čovjek shvati da ga je Allah odlikovao nečim nad ostalima pa to objelodani radi interesa vjere, to njegovo objelodanjivanje smatrat će se obznanjivanjem Allahovih blagodati, pod uvjetom da smatra da je zakazao u zahvaljivanju Allahu. U tom slučaju, takav će postupak biti dozvoljen.

Abdullah ibn Mesud, radijallahu anhu, veli: "Ne znam da je neko učeniji od mene kada je u pitanju Allahova knjiga!"

Sve to ne zabranjuje da takav želi ljudima da učestvuju u onome čime ih je Allah odlikovao.
Ibn Abbas, radijallahu anhuma, rekao je: "Kada god pročitam neki ajet, poželim da svi ljudi shvate ono što sam ja shvatio."

Imam Šafija, rahimehullah, veli: "Volio bih da su ljudi ranije stekli ovo znanje i da se meni ne pripiše ništa od toga!"

Utba el-Gulam, rahimehullah, kada bi htio da se omrsi, govorio bi nekoj svojoj braći koji su poznavali njegovo stanje i djela: "Donesite mi vode i hurmi da se time omrsim i kako biste i vi imali nagradu koliku i ja!"

Sunday, September 6, 2009

Slijedjenje pravog puta 2 dio-Šejhul-islam Ibn Tejmijje


Koliko je naroda koji su uništeni zbog toga što su se poistovjetili sa zabludjelim narodima. Ovaj ummet nije daleko od njemu sličnih, osim onih kojima se Allah smilovao. Ovo iz tog razloga jer se veliki broj muškaraca i žena ovog ummeta poistovjetio sa stanovnicima Vatre.
Ovo je hadis od Allahovog Poslanika koji jasno poput Sunca u sred bijela dana predočava stanje ovog ummeta, pa kaže:
"Vi ćete slijediti one koji su bili prije vas pedalj po pedalj, lakat po lakat, pa kada bi oni ušli u gušterovu rupu vi bi ih slijedili. "Rekoše: "Allahov Poslaniče, jel jevreji i kršćani? " Kaže: "A ko drugi." (Mutefequn alejhi)

download link: Download
Alternativni download link: Download


ili posjeti


And here is the rest of it.

Saturday, September 5, 2009

Šta poništava islam



Ono što poništava la ilahe illallah poništava i tewhid, te je obavezno znati koja djela uzrokuju ovo poništenje da ne bi upali u njih.
Šeri’atski pravnici detaljno spominju presudu za otpadnika od vjere (murteda) i ono čime se izlazi iz vjere, kao što to spominju i da’ije islama. Među njima je i šejh Muhammed ibn Abdulvehhab koji je djela koja poništavaju islam razvrstao na deset vrsta.
Ta su djela slijedeća:
1. Pripisivanje Allahu nekog ravnog, što vidimo iz Allahovih riječi:
إنه من يشرك بالله فقد حرم الله عليه الجنة ومأواه النار وما للظالمين من أنصار
“Ko drugog Allahu smatra ravnim, Allah će mu ulazak u Džennet zabraniti, i boravište njegovo će Džehennem biti, a nevjernicima neće niko pomoći.
”( El-Maide, ajet 72 )
Ovdje se ubraja i molitva mrtvima i traženje pomoći od njih, i zavjet i kurban njima, kaže Uzvišeni Allah:
إن الله لا يغفر أن يشرك به ويغفر ما دون ذلك لمن يشاء ومن يشرك بالله فقد افترى إثما عظيما
“Allah neće oprostiti da Mu se neko drugi smatra ravnim, a oprostit će druge (manje) grijehe, kome hoće;
” (En-Nisa, ajet 48)

2. Činjenje posrednika između čovjeka i Allaha, moleći te posrednike, oslanjajući se na njih i tražeći njihovo zauzimanje je djelo nevjerstva po mišljenju svih učenjaka;

3. Ne smatranje mušrika (mnogobožaca) nevjernicima ili sumnja da su oni nevjernici ili potvrda njihove nevjere je djelo kojim čovjek, ako ga učini, postaje i sam nevjernik;


4. Uvjerenje da su svjetovni zakoni i propisi koje ljudi postavljaju bolji od Šeri’ata, ili da islamski zakoni ne vrijede u dvadeset-prvom stoljeću, ili da je islam uzrok zaostalosti muslimana, ili da se islam odnosi samo na vezu čovjeka sa Njegovim Gospodarom i da ne ulazi u druge sfere života (sekularizam), ili da kaže da se kazna izvršena nad lopovom (odsjecanje ruke), ili nad onim koji izvrši blud, a oženjen je (kamenovanje) ne poklapa sa savremenim životom, ili da vjeruje da je dozvoljeno izvršiti presudu po drugom zakonu u šeri’atskim odredbama, osim Šeri’ata, pa makar ne bio uvjeren da su ti zakoni bolji od Šeri’ata, on time odobrava ono što je Allah zabranio, a svaki onaj koji učini dozvoljenim ono što je Allah zabranio od onog što je nužno poznato u vjeri kao zinaluk, alkohol, kamata, i suđenje po drugim zakonima i propisima osim Šeri’ata, sve su to djela nevjerstva i onaj koji šta počini od navedenog po mišljenju svih muslimana je kafir;

5. Preziranje nečeg od onoga sa čime je došao Resulullah, s.a.v.s., (od islamskih propisa) makar se po njima i vladalo, je djelo s kojim se postaje kafir, a to vidimo iz riječi Uzvišenog Allaha:
ذلك بأنهم كرهوا ما أنزل الله فأحبط أعمالهم
“Zato što ne vole ono što Allah objavljuje, i On će djela njihova poništiti;
” (Muhammed, ajet 9)

6. Izrugivanje s nečim iz vjere ili Sunneta Resulullah, s.a.v.s., je djelo koje počinioca vodi u nevjerstvo, shodno Allahovim riječima:
قل أبالله وآياته ورسوله كنتم تستهزئون
لا تعتذروا قد كفرتم بعد إيمانكم إن نعف عن طآئفة منكم نعذب طآئفة بأنهم كانوا مجرمين
“Reci: Zar se niste Allahu i riječima Njegovim i Poslaniku Njegovom rugali? Ne ispričavajte se. Jasno je (postali) da ste nevjernici, a tvrdili ste da ste vjernici;”
(Et-Tevba, ajeti 65-66)

7. Sihr je djelo koje izvodi iz islama. U to spada i sihr da čovjek prestane voljeti i zamrzi svoju ženu. Ili sihr da neko žudi za nekim i sl. Ko ovo bude radio ili bio zadovoljan da se radi čini djelo nevjerstva. Na to upućuju Allahove riječi:
وما يعلمان من أحد حتى يقولا إنما نحن فتنة فلا تكفر
“A njih dvojica nisu nikoga učili dok mu ne bi rekli: Mi samo iskušavamo, i ti ne budi nevjernik;”
(El-Bekara, ajet 102)

8. Saradnja sa mušricima ili nevjernicima i pomaganje njiih protiv muslimana je nevjerstvo, kaže Uzvišeni Allah:
يا أيها الذين آمنوا لا تتخذوا اليهود والنصارى أولياء بعضهم أولياء بعض ومن يتولهم منكم فإنه منهم إن الله لا يهدي القوم الظالمين
“O vjernici, ne uzimajte za zaštitnike jevreje i kršćane! Oni su sami sebi zaštitnici. A njihov je i onaj koji ih za zaštitnike prihvati. A Allah uistinu neće ukazati na pravi put ljudima koji sami sebi nepravdu čine;”
( El-Maida, ajet 51)

9. Mišljenje da određeni ljudi mogu ostaviti propise s kojima je došao Muhammed, s.a.v.s., djelo je kojim čovjek postaje nevjernik, shodno Allahovim riječima:
ومن يبتغ غير الإسلام دينا فلن يقبل منه وهو في الآخرة من الخاسرين
“Onaj ko želi neku drugu vjeru osim islama, neće mu biti primljena, i on će na Onom svijetu nasradati;”
(Alu Imran, ajet 85)

10. Potpuno ostavljanje Allahove vjere, ili nečega bez čega islam ne važi. Takođe ne podučavati se islamu i ne raditi po njemu je djelo kufra. O takvima Allah nas obavještava u slijedećem ajetu:
ومن أظلم ممن ذكر بآيات ربه ثم أعرض عنها إنا من المجرمين منتقمون
“A ima li nepravednijeg od onoga koji, opomenut riječima Gospodara svoga, njima leđa okrene? Mi ćemo, zaista, kazniti zlikovce.
” (es-Sedžda, ajet 22)

I nema razlike između onoga koji se šali i koji je ozbiljan, osim onoga koji je prisiljen, što vidimo iz Allahovih riječi:
من كفر بالله من بعد إيمانه إلا من أكره وقلبه مطمئن بالإيمان ولكن من شرح بالكفر صدرا فعليهم غضب من الله ولهم عذاب عظيم
“Onoga koji zaniječe Allaha, nakon što je u Njega vjerovao, - osim ako bude prisiljen, a srce mu ostane čvrsto u vjeri.”
( En-Nahl, ajet 106)

Utječemo se Allahu da nas sačuva Njegove srdžbe i užasne kazne.

I tako, nakon što sve ovo znamo, mi koji se pripisujemo sljedbenicima islama, ako pripišemo drugoga Allahu, ne prima nam se ništa od namaza, zekata, posta, ili drugih vrsta ibadeta, kako nas obavještava naš Gospodar, s.v.t.:
ولقد أوحي إليك وإلى الذين من قبلك لئن أشركت ليحبطن عملك ولتكونن من الخاسرين
“A tebi i onima prije tebe objavljeno je: Ako budeš druge Allahu ravnim smatrao tvoja djela će sigurno propasti, a ti ćeš izgubljen biti.”
(Ez-Zumer, ajet 65)

I Allahove riječi:
ذلك هدى الله يهدي به من يشاء من عباده ولو أشركوا لحبط عنهم ما كانوا يعملون
“To je Allahova uputa na koje On ukazuje onima kojima hoće od robova Svojih. A da su oni druge Njemu ravnim smatrali, sigurno bi im propalo ono što su činili.”
(El-En’am, ajet 88)