I Adu, brata
njihovog Huda. Reče: "O narode moj! Obožavajte Allaha! Nemate vi drugog
boga sem Njega! Vi ste samo oni koji izmišljaju.
O narode moj, ja
ne tražim od vas nagrade za ovo; mene će nagraditi Onaj koji me je stvorio!
Zašto se ne opametite?
O narode moj,
molite Gospodara svoga da vam oprosti, i pokajte Mu se, a On će vam slati kišu
obilnu i daće vam još veću snagu, uz onu koju imate, i ne odlazite kao
mnogobošci!"
"O Hude"
– govorili su oni – "nisi nam nikakav dokaz donio, i mi na samu tvoju
riječ nećemo napustiti božanstva naša, mi tebi ne vjerujemo.
Kažemo da te je
samo pogodio zlom neki od bogova naših." Reče: "Uistinu, ja pozivam
za svjedoka Allaha, i svjedočite da sam ja slobodan od onog šta pridružujete,
pored Njega; i zato
svi zajedno protiv mene lukavstvo smislite i nimalo mi vremena ne dajte,
ja se uzdam u
Allaha, u moga i vašega Gospodara! Nema nijednog živog bića koje nije u vlasti
Njegovoj; Gospodar moj zaista postupa pravedno.
Pa ako okrenete
leđa – a ja sam vam saopćio ono što vam je po meni poslano – Gospodar moj će
umjesto vas narod drugi dovesti, i vi Mu ničim nećete nauditi; Gospodar moj
zaista bdi nad svim."
I kad je došla
kazna Naša, Mi smo, milošću Našom, Huda i vjernike s njim spasili i patnje
surove ih poštedjeli.
Eto, to je bio Ad,
on je dokaze Gospodara svoga poricao i bio neposlušan poslanicima svojim, i
pristajao uz svakog silnika, inadžiju.
I prokletstvo je
na ovome svijetu stalno bilo s njim, a biće i na Sudnjem danu. Ad, doista, nije
vjerovao u Gospodara svoga; daleko neka je Ad, narod Hudov!
Hud, 50-60
